Znate li koji čaj trebate piti?

 

Navodno, ove čajeve trebate piti kada ste ovakvi ili onakvi.

Čajevi za svako raspoloženje 🙂

 

Ja najviše volim ovaj 🙂

tea_with_red_fox__by_lutiell-d6e61w4

 

Predlažem i dobre ideje za tjelovježbu. “U dravom tijelu – zdrav duh.”

Iako odavno ne vježbam.

 

Predlažem i zdrav doručak.

Iako odavno zdravo ne doručkujem.

 

Zaključak… Nemojte više čitati moj blog.

Predlažem vam ovaj Dnevnik bibliotekarice, s motivacijskim pričama o životu i ljubavi, putovanjima i knjigama, cvijeću i hrani.

Iako i moj blog o knjižnici postaje sve osobniji…

Predbožićni duhovi u knjižnici

Mojih ruku ne-djela…

20191203_10553520191206_08024820191206_080300

Obzirom da se ova sitna ne-djela ne vide dobro, ovako izgledaju zasebno:

20191204_19153820191204_192603

Nedostatak društvenog života + sve pogledane reprizirane sezone Endeavoura = kreativni radovi za knjižnicu!

A nakon toga…

20191204_194639

 

Prisjetimo se kako je predbožićno vrijeme u školskoj knjižnici izgledalo prethodnih godina: 1, 2, 3 te načina na koje drugima možemo uljepšati Božić, a ne samo prostorije.

 

A vi ste mislili da ja ovako provodim slobodno vrijeme…

my_wonderland_by_knight_of_sand-d5apk84

Ne, samo izgledam tako.

 

Tko je Danijela Benko?

Mogla bih slobodno pitati i tko je Danijela Dobrenko?

Danijelu sam upoznala sasvim slučajno, preko kupnje privjeska za ogrlicu. Nakon toga sam naručila nešto na temu svog zaštitnog znaka, koji je Danijela izradila samo na temelju fotografija mojih tetovaža – i točno pogodila ono što želim.

72701658_110648957034756_2024821048473550848_n

Inače, njene radove (ručno rađen nakit, ali i privjeske, figurice, straničnike, ručno crtane majice, platnene vrećice…) možete pogledati na njenom Facebook i Instagram profilu.

S vremenom smo nastavile komunicirati i odlučila sam napraviti intervju s njom, kako bih je predstavila ostatku svijeta.

Prije svega, zašto sam napisala da bih je mogla zvati i Danijela Dobrenko? Vjerovali ili ne, ova djevojka je predložila da mi tijekom  idućih 11 godina do isplate kredita (histeričan smijeh kroz plač) svaki mjesec izradi i pokloni neki privjesak, jer sam rekla da mi vrijeme brže prolazi kroz kupnju određenog komada nakita svaki mjesec. Koliko ste takvih osoba upoznali u svom životu? Mislim na Danijelu, ne na sebe.

Danijela svoju umjetnost naziva leptirskom, aludirajući na promjene koje su jedina konstanta u našim životima, uz željenu slobodu koju ponekad nije lako niti definirati, a tek postići…

 

“Zovu me Danijela Benko. Dan i jela, noć i smreka. Moja duhovna životinja je leptir, jer težim za konstantnom transformacijom, slobodom i lepršavošću kojom bih plovila kroz ovu igru zvanu „život“.

Untitled

Volim kopati po svojim ladicama u stilu slika Salvadora Dalija u svrhu upoznavanja svih verzija sebe, a to najčešće činim kroz druge ljude koji su mi najbolje zrcalo.

Untitled2

Za sebe trenutno mogu reći da sam zaljubljenica u sve vrste umjetnosti, slobodu, prirodu, učenje i razvoj (uključujući ovdje većim dijelom društvene i neke humanističke znanosti), no prije svega se smatram ljudskim bićem koje je podložno promjeni kako prolazi kroz životna iskustva, što znači da u svakom trenu mogu steći nove interese ili izgubiti stare (makar se ovo potonje rijetko kad događalo). Kao i svi ljudi, OSJEĆAM. Ponekad poprilično. A sa svojim emocijama najbolje se nosim izražavajući ih kroz umjetnost, bilo da je to izrada nakita, glazba, pisanje poezije, ples, crtanje, razmišljanje ili jednostavno bivanje.”

 

Kada si se i kako pronašla u kreativnom radu?

Bavim se umjetnošću otkad znam za sebe: počela sam crtati u predškolskoj dobi, svirati s 8 godina, pjevušiti vjerojatno u maminom trbuhu. S izradom nakita sam se, pak, susrela slučajno prije 4-5 godina. Točnije, prvo me jedna prijateljica upoznala s fimo masom, a nakon toga mi je pala na pamet izrada nakita. Kada sam bila kod nje, svidio mi se rad prstima i osjećaj meditativnosti koji je stvarao u meni pa sam odlučila i sama nabaviti paketiće. S obzirom da sam teško nalazila nakit koji mi se stvarno sviđao i koji bi bio konkretizacija vizije koju imam u glavi, odlučila sam sama izrađivati nakit i napraviti ga baš onako kako želim, a da pritom bude odraz onoga što jesam. Naravno, nikad ništa ne ispadne onako kako si zamislim u glavi, ali upravo je u tome čar – mijenjati i prilagođavati viziju i rezultat u skladu s idejama trenutka, bez obzira na zacrtane okvire.

Smatraš li da se s kreativnošću rađa, ili se to može i naučiti (kako, gdje?). Isto tako, smatraš li da osoba nadarena za rukotvorine može zbog nečega prestati biti genijalna u tome?

Mislim da ni dan danas nema jasnog odgovora na pitanje je li kreativnost nešto s čime se rađamo, ili se pak može naučiti. No, moje osobno i trenutno mišljenje jest da je kreativnost odraz znatiželje i otvorenog uma, a smatram da se s time rađamo svi. Mislim da svi imamo potencijal za kreativnost, samo je pitanje hoće li se ta kreativnost „otkriti“ i održavati, ili pak potisnuti. Naravno, svatko je kreativan u nekom svom području, svi smo različiti i u tome je ljepota. Mišljenja sam da jednom kad se kreativnost „otkrije“, potrebno ju je održavati i usavršavati, jer kreativnost je proces. Zbog svega napisanog, smatram da se kreativnost ne može „naučiti“ u pravom smislu te riječi (ako je istinita pretpostavka da se s njome rađamo), već je možemo samo otkriti, probuditi te onda razvijati. A gdje i na koji način je razvijati, to je na pojedincu da odluči za sebe i da bude kreativan u svojoj odluci. Osobno sam o kreativnosti učila kroz razgovore s drugim ljudima; kroz prihvaćanje neuobičajenih metoda rada jednog divnog profesora koji se bavi terapijom poezije (a zatim se te metode mogu prenijeti u bilo koju drugu vrstu umjetnosti); promatrajući druge (u stvarnom životu ili na YouTube-u); a najviše kroz vlastito djelovanje, i to najčešće izlaženjem iz comfort zone. Također smatram da, što se češće odlučujemo na kreativni rad, to smo s vremenom više kreativni i imamo više inspiracije. Kako se kaže, use it or lose it.

Smatram da osoba nadarena za rukotvorine nikada ne može prestati biti genijalna u onome što radi, barem u tehničkom aspektu. Jer vještinu koju jednom izgradiš, imaš je uvijek, mišići pamte. Naravno, ako se ne baviš time 10 ili više godina, možda će ti trebati neko vrijeme da se prisjetiš, ali vještina je i dalje tu. Međutim, ta osoba može prestati biti genijalna u onom smislu da odustane od napredovanja, da prestane izlaziti iz comfort zone i da se zadovolji razinom na kojoj se trenutno nalazi, a uza sve to je vezan i manjak inspiracije i kreativnosti.

Koji ti se dio tvog kreativnog rada najviše sviđa, a koji najmanje? Zašto?

Najviše mi se sviđa sredina kreativnog rada, nakon što sam već počela izrađivati pa se nalazim u fokusu i praktički u meditativnom stanju dok dovršavam rad. Volim promatrati oživljavanje vlastite vizije, a i općenito volim osjećaj stvaranja. Dio koji volim najmanje je definitivno onaj period prije početka rada i sam početak, jer me često hvata anksioznost vezana uz strah od neuspjeha. Zbog toga mi se još uvijek ponekad dogodi da odugovlačim sa započinjanjem kreativnog rada, no svaki puta do sada se pokazalo da taj strah nema previše smisla te da se uvijek može pronaći put do uspjeha. Najteže je započeti, a nakon toga se sve odvija spontano i kreativno.

Bi li voljela raditi nešto drugo (što?), ili baš ovo što sada radiš?

Ima mnogo toga što želim raditi, a trenutno, uz izradu nakita, na svemu tome i radim pomalo. Crtam, pišem poeziju, bavim se glazbom i pokušavam skladati, bavim se sociologijom i pedagogijom, a zanimljive su mi i psihoterapija i „privatna“ filozofija. Ono što bih najviše u životu voljela raditi, i što osjećam kao svoju „misiju“, jesu pomaganje drugima, osvještavanje samih sebe pa onda i društvenih problema te učenje i poučavanje. Sve je to usko povezano. A sada, kako ću ostvariti svoju misiju, ostaje na meni. Ne smatram da postoji jedini ispravan put, a i želja mi je tijekom života isprobati više različitih puteva. Kako se mijenjamo mi, tako se mijenja i naš put. A što se tiče svrhe izrade nakita za sebe i za druge, u tome jednostavno vidim izraz vlastitosti i pomoć drugome da izrazi svoju vlastitost.

Na koji način procjenjuješ kvalitetu onoga što napraviš? Kako je raditi po želji naručitelja, nešto što ti možda nije drago ni zabavno raditi? Što činiš kada nisi zadovoljna napravljenim, ali je naručitelj zadovoljan?

Nemam nikakav konkretan način na koji procjenjujem kvalitetu onoga što napravim. Jednostavno to pogledam i ako se mojem oku to sviđa, onda je dobro, ako mu se ne sviđa, onda popravljam. Sve mi dolazi nekako intuitivno. Doduše, ponekad kad predugo izrađujem jedan rad, kao da se izgubim u njemu i ne mogu više biti „objektivna“ u svojoj procjeni. Tada mi je potreban odmor od rada i više ga ne gledam sljedećih par sati, ili do sljedećeg dana. A kada dođe taj sljedeći dan i kada prvi put nakon odmora pogledam rad, pokušavam ga gledati kao da nije moj i kao da ga vidim prvi put u životu. Tada pokušavam „uhvatiti“ ono što možda ne valja i ono što bih htjela promijeniti, što bi moglo biti drugačije, kao da intuitivno hvatam estetiku tog rada. Znaš ono kada prvi put nešto pogledaš i jednostavno znaš sviđa li ti se ili ne. Nekad mi čak pomogne ako fotkam rad i onda pogledam fotku. Ne znam kako to objasniti, ali nekad na fotki puno bolje uočim što ne valja nego kada to gledam ispred sebe.

Do sada mi se još nije dogodilo da je naručitelj/ica htio/htjela nešto što mi nije zabavno raditi. Svaki novi rad mi je izazov i uživam u tome. Možda je to tako zato što se i dalje smatram početnicom u izradi nakita, ali kada bi se i dogodilo da je nešto toliko jednostavno da mi nije zabavno raditi, jednostavno bi mi i dalje bilo drago što mogu nekoga usrećiti tim komadom nakita.

Ako nisam zadovoljna napravljenim, jednostavno to ne šaljem naručitelju/ici i popravljam dok nisam zadovoljna. Mislim da bi bio veći problem ako sam ja zadovoljna, a on/a nije :). Tada bih ga/ju vjerojatno pitala što bi volio/voljela drugačije i pokušala napraviti ponovno.

Slažeš li se s tvrdnjom da je ružnoća u očima promatrača?

Provela sam dosta vremena razmišljajući o ovom pitanju i nikako nisam mogla doći do konačnog odgovora. S jedne strane, bilo mi je jasno da ljudi imaju različite ukuse i preferencije, iz čega bi proizlazila izjava da je ljepota, odnosno ružnoća u očima promatrača, no s druge strane mi je bilo jednako jasno da ako nešto ili netko ima dušu i ako se može povezati s dobrim značenjem i dobrim vrijednostima, može nam postati lijepo iako na prvu možda nije fizički lijepo, tj. ugodno oku. Mislim da svi znamo onaj osjećaj kad nam osoba postane ljepša nakon što je bolje upoznamo i nakon što nam se svidi njeno razmišljanje i određene karakteristike koje cijenimo.

Nakon mojih misli koje su završile u kaosu, ipak sam odlučila potražiti pomoć prijatelja filozofa koji mi je objasnio Platonovu ideju lijepog i dobrog. Naime, lijepo je odrednica dobra, ali „lijepo“ i „dobro“ nisu istovjetni pojmovi – ideja dobra nalazi se na višoj razini od ideje ljepote. Prema Platonu, ljepota se spoznaje osjetilima i partikularne je prirode (osjetilna spoznaja), dok se dobro spoznaje umom i univerzalne je prirode (umska spoznaja). Platon također razlikuje stupnjeve ljepote pa tako imamo ljepotu tijela kao prvi stupanj, a posljednji stupanj je onaj koji je najbliži ideji dobra. Ljepota tijela je početna stepenica u prepoznavanju ljepote per se, ali je potrebno nadići tu stepenicu i težiti ideji dobra. Drugim riječima, ljepota tijela se u ovoj priči odnosi na naše različite ukuse i preferencije, tj. ono što je našem oku, kao organu osjetila vida, ugodno. S druge strane, kada nam je predmet ili osoba lijepa zato što ima neke (univerzalne) karakteristike i vrijednosti koje cijenimo, tada se taj stupanj ljepote sve više približava ideji dobra koja je univerzalna za sve ljude, i koju zahvaćamo umom.

Što te inspirira i pokreće, ne samo u kreativnom radu već općenito u životu? Što činiš kada inspiracije ponestane i što preporučuješ onima koji je uporno ne mogu pronaći?

U kreativnom radu pokreće me sama ideja, vizija. Nebitno je li ta ideja došla iz mene ili izvana. Najviše me inspiriraju lijepi vizualni motivi i lijepe misli, lijepi osjećaji. Ponekad sam inspirirana i teškim osjećajima, ali uvijek u pozitivnom tonu. Na primjer, u periodu u kojem sam se vrlo često osjećala uplašeno i bezvrijedno, i u kojem sam se borila s prihvaćanjem svoje mračne strane, odlučila sam si izraditi privjesak podrške, zagrljaj svijetle i mračne strane. Iza privjeska sam napisala citat Brene Brown: „Talk to yourself like you would to someone you love“.

Untitled3

Pokreće me želja da vidim mogu li ostvariti to što zamislim – kao što sam rekla, volim izazove. A nakon što vidim rezultat, pogotovo ako sam zadovoljna njime, on ponovno postaje novi pokretač želje za daljnjim kreativnim radom. Drugim riječima, u kreativnom radu pokreće me znatiželja. Ona me pokreće i općenito u životu. Znati-želja ili želja za znanjem, želja za rastom, želja za promjenom, želja za slobodom. Uvijek prvo postoji neka težnja koja pokreće da bi došlo do djelovanja. Jedan posebni pokretač u mom životu je glazba. Više niti ne brojim koliko puta mi je glazba pomogla da se osjećam bolje, snažnije, samouvjerenije, hrabrije.

Kada mi ponestane inspiracije za kreativni rad, jednostavno u tom periodu ništa ne radim. Ne volim raditi na silu, jer svaki puta kada forsiram, ne budem zadovoljna rezultatom. Kada nemam inspiracije, pustim, i vjerujem da će ponovno doći, sama od sebe, kada je ne budem tražila. Mislim da kreativan rad može biti uspješan tek kad si dovoljno snažno motiviran za njegovo dovršavanje. No, kako sam već i spomenula u odgovoru na jedno pitanje, mislim da inspiracije ima to više, što se češće bavimo kreativnim radom. Ali naravno, blokada se uvijek može dogoditi, i to je sasvim normalan dio procesa.

Onima koji uporno ne mogu pronaći inspiraciju preporučila bih da počnu uočavati detalje oko sebe. Oduvijek sam uočavala detalje, no koliko je uistinu važno njihovo uočavanje naučila sam od onog divnog profesora koji se bavi terapijom poezije (Nikša Eterović). Detalje možemo uočavati u šetnji, u razgovoru, u našim osjećajima. Uočavanje detalja nužno podrazumijeva bivanje u sadašnjem trenutku. Mi „hvatamo“ ono što se događa upravo u ovom trenutku, naš doživljaj stvarnosti. A smatram da su upravo doživljaji inspiracija za umjetnost. Želja za utjelovljenjem doživljaja pokreće ostvarenje u umjetnosti. Nemate inspiraciju za pjesmu? Odite u šetnju, uočavajte detalje te pamtite sve što vam zapne za oko ili ugrije srce, povezujte to s mislima koje vam se javljaju u tom trenutku. Nakon što se vratite iz šetnje, zapišite čega se sjećate i iz toga napravite pjesmu. Možda ne uspije svaki put, ali definitivno je dobra vježba.

Koji su, prema tvom mišljenju, najbolji savjeti za one koji nisu nadareni za kreativne radove, ali se svejedno žele time baviti?

Smatram da osoba koja se istinski želi nečime baviti, u tome će i uspjeti, naći će način. A oni kojima to nije istinska želja, nakon što to probaju i vide da ne ide ili da to nije za njih, ionako će odustati. Tako da je za početak bitno zapitati se je li to uistinu ono što želimo raditi. Ako to želimo raditi jer to drugi od nas očekuju, ili zato što nam je osoba koja se time bavi cool, to najčešće nije pravi razlog. Ali ako se osoba stvarno želi baviti kreativnim radom, treba vježbati, vježbati i vježbati. Iako smatram da se s kreativnošću rađamo, ne mislim da se rađamo sa sposobnošću da izrazimo tu kreativnost, a upravo tu sposobnost treba izvježbati. To je na neki način autentičnost – kada van izlazi točno ono što se nalazi unutra. Svi/e umjetnici/e (i ne samo oni/e) moraju proći fazu neuspjeha. Nikad u početku nije dobro i ta vještina ne nastaje preko noći. Dakle, tek trebamo doći do razine na kojoj uistinu dobro prenosimo ono što se nalazi unutar nas. Ali, imajući na umu da je umjetnost izraz vlastitosti, citirat ću dragog mi prijatelja: „Ne možeš biti prosječan u ekspresiji svoje nutrine“.

Koliko apstraktni kreativni radovi mogu proći kao „dobri“ i „prihvatljivi“, iako su odraz neznanja, nemaštovitosti i nesposobnosti?

Mislim da apstraktan rad može proći kao dobar i prihvatljiv jedino onda kada uistinu izražava ono za što se tvrdi da izražava – unutarnje stanje duha umjetnika ili umjetnice. Kada se okrenemo sebi i te osjećaje prelijemo na platno, papir ili neki drugi materijal, iz tih apstraktnih linija i oblika se stvarno može iščitati naše trenutno raspoloženje, a na tome se temelji i art terapija. Neki bi rekli da valja razlikovati umjetnost i terapiju, no osobno smatram da se često to dvoje preklapa, iako nije nužno. Apstraktna umjetnost može biti odraz neznanja, nemaštovitosti i nesposobnosti, ali i ne mora.

Slažeš li se s tvrdnjom da danas „sve prolazi“ i da se ipak dosta toga „reciklira“, umjesto što svjedočimo nikad postojećim idejama?

Danas, nakon cijele povijesti ovog svijeta koji navodno postoji već nekoliko milijardi godina, i u kojem trenutno živi oko 7 milijardi ljudi, mislim da je teško svjedočiti nikad postojećim idejama u pravom smislu tih riječi. Ponekad imam osjećaj da je sve već viđeno, da smo sve već čuli, a jedino što nam preostaje je reći nešto staro na nov način, kombinirati već postojeće stvari na nove i različite načine. Osim toga, jest da smo svi različiti, ali također imamo mnogo toga zajedničkog. Mnogo ljudi će se u isto vrijeme na različitim dijelovima svijeta sjetiti iste stvari ili će imati sličan stil. Kažu da na svijetu imamo i do 7 dvojnika. Mislim da je normalno da se stvari ponekad „recikliraju“, jer ako su ljudi to voljeli nekad, postoji vrlo velika vjerojatnost da će to voljeti ponovno. Naravno, to nije opravdanje za lijenost i nemaštovitost, ali ipak smatram da postaje sve teže doprinijeti nečim novim, svježim, nikad viđenim.

Postoje li, prema tvom mišljenju, neprihvatljivi načini izražavanja u stilu osobe (mislim isključivo na vanjski izgled, jer ga je lakše uočiti i napraviti selekciju na temelju koje odlučujemo želimo li stupiti u kontakt s nekim)?

Vjerojatno postoje društveno prihvatljivi i neprihvatljivi načini izražavanja u stilu osobe, no ako se pita mene osobno, rekla bih da ne postoje neprihvatljivi načini izražavanja, naravno, ako to izražavanje ne čini štetu drugim ljudima, kao što je to npr. flashanje golotinje u slučaju egzibicionista :). Stil osobe je njezina stvar i njezina sloboda te ga treba tako i tretirati.

Postoji li rukotvorina koju nikad ne bi napravila, apsolutno ni za koga – i o čemu se radi?

Bit ću malo dosadna i reći da bih napravila bilo što, za bilo koga – osim ako je u pitanju nešto što se kosi s mojim temeljnim uvjerenjima i stavovima, a to je nešto što bi odavalo dojam nasilja, netolerancije, mržnje, neprihvaćanja i sličnoga. Sve ostalo je sasvim fine. Čak bih i govance napravila.

Kako se istaknuti u ovom moru, da ne kažem, oceanu društvenih mreža i kreativaca? Što misliš, kako si doprijela do mene, koja je zbilja Sauronovo oko za nakit?

Ništa ne glumatati i jednostavno biti svoj. Autentičnost privlači ljude. Nemoguće je svidjeti se svima, a ako si svoj uvijek će postojati određen broj ljudi kojima će se svidjeti tvoj rad, i to onih ljudi koji mogu rezonirati s njime. Ima mnogo njih koji se ističu, ali također svaki od njih ima neku svoju publiku, a vjerujem da publiku k umjetniku ili umjetnici privuče nekakva sličnost s njim ili s njom, nešto s čime se oni mogu poistovjetiti.

Ako me pitaš kako sam doprijela do tebe, reći ću ti da si ukucala u tražilicu na Mojim krpicama „zelena ogrlica“ (voliš zelenu boju i voliš nakit) i da ti je stranica izbacila  privjesak zelenog kristala koji sam izradila od fimo mase. Svidio ti se, poželjela si ga, javila si mi se. No, ako odem u svoj „universe“ mode, „na rubu znanosti“ mode, „totalno sam zabrijala“ mode, reći ću da smo obje došle do određene razine na kojoj u nekom aspektu možemo rezonirati jedna s drugom, naše frekvencije su vodile tome da se tvoja želja i moj rad usklade, pa te zelena ogrlica magično i sudbonosno privukla meni. Razumno, je li tako? :).

Kako izgleda okruženje i raspoloženje u kojem si najsretnija kada stvaraš?

Volim zapaliti svijeće i mirisne štapiće. Pustiti glazbu koja paše trenutku. Ponekad se potrudim pa pustim glazbu koja je u skladu s onim što izrađujem, npr. ako izrađujem neke šumske motive, volim pustiti keltsku, vilenjačku, magičnu glazbu. Dok izrađujem, uvijek moram imati svoj mir, i dovoljno vremena za rad. To je za mene idealno okruženje za kreativan rad. Što se tiče raspoloženja, najsretnije stvaram kad sam sretna – logično. Kad sam dobre volje tada sam motivirana, a motivacija pokreće. Ako sam loše volje, a natjeram se na rad, obično ću imati niža očekivanja i slabije ću raditi pa će biti i slabiji rezultat, kako već nalaže logika samoispunjavajućeg proročanstva.

Koliko toga praviš za sebe i tebi drage ljude? Što oni misle o tvojim radovima?

U početku sam za sebe radila više nego sad, no to je bilo radi prakse. U posljednje vrijeme ne radim za sebe jer nemam potrebe za još nakita, no s vremenom će se ta potreba sigurno javiti, pogotovo ako mi neka dobra ideja padne na pamet. Radila sam nakit i privjeske za obitelj i bliže prijatelje i prijateljice, kada god bi netko od njih izrazio/la želju, ili bih pak odlučila iznenaditi poklonom, s nekim motivom za koji znam da im se sviđa, da im je drag ili da ih na neki način obilježava. Mislim da im se sviđa moj rad i da ga cijene. Par bližih osoba mi je reklo da ih iznenađuje raznolikost mojih radova, odnosno kao da se čini da su ih radile različite osobe. To pripisujem tome što se ne volim strpavati u kutije pa mi je stil raznolik te ovisi o trenutku i raspoloženju, a to se odražava i u mojim radovima.

Koje su ti najdraže boje, motivi i materijali?

Jako volim boje prirode, najviše zelenu i plavu boju. I tirkiznu kao kombinaciju jedne i druge. Najdraži motivi su mi kristali, životinje, biljke (drveće, cvijeće, lišće), lica, nebeska tijela i neka fantastična / izmišljena bića (jesu li uistinu izmišljena?), npr. vilenjaci ili pokemoni! Od materijala općenito volim drvo, iako ne radim s njime; volim fimo masu, logično, inače ne bih radila s njome; također mi se jako sviđa epoksi smola, nedavno sam je kupila i planiram raditi nakit i od nje.

Kako bi izgledao privjesak koji bi najbolje prikazao – tebe?

Prvo što mi je palo na pamet kada sam pročitala ovo pitanje jest da je nemoguće cjelovitost jedne osobe ugurati u jedan privjesak. To bi trebalo biti barem tisuću privjesaka :). Ali kada bih pokušala zamisliti taj jedan privjesak, svakako bi bio neuobičajen. Zamišljam razbijene komadiće stakla / ogledala koji bi predstavljali različite aspekte mene, a ti komadići bi bili posloženi u oblik leptira (a što drugo?). Pozadina bi bila šarena ili bi bio neki materijal koji mijenja boju. Leptir, kao što sam već rekla, za mene predstavlja konstantnu promjenu. Zašto komadići ogledala? Zato što se ti komadići, odnosno aspekti mene mijenjaju, a mijenjaju se s obzirom na ljude i situacije s kojima se susrećem u životu. Tko pogleda moja ogledalca, taj ih i mijenja. Isto tako, ta osoba vidi sebe u mojim ogledalcima, stoga mijenja i sebe s obzirom na mene. Ali, moram napomenuti da ta promjena ne mora nužno biti neka velika promjena, nekad je niti ne primijetimo, ali to svejedno ne znači da se ne događa. A promjena se također može kretati u različitim smjerovima – pozitivnim, negativnim… Iako osobno smatram da je svako iskustvo na kraju pozitivno, jer iz svakog učimo. Ovaj privjesak ću vjerojatno pokušati napraviti, dala si mi inspiraciju, hvala ti na pitanju.

 

Što kažete na Danijelu? Zar nije Dobrenko? ❤

Danijela, od ❤ hvala na vremenu i pažnji koji si izdvojila za intervju. Posvetila si mu se poput izrađivanja svojih rukotvorina.

 

Moj prijatelj Milan Maričić

Već dugo želim napisati nešto o Milanu, prijatelju iz srednje škole kojeg nisam vidjela, koliko, 13 godina (ha, simpatičan broj s negativnim značenjem u koje ionako ne vjerujem – trebate vidjeti stanje mog tekućeg računa da znate koji broj ima negativno značenje)…

Milan je nakon 13 godina odjednom došao kod mene, nakon što se toliko godina nismo niti čuli. Naprosto, život razdvoji ljude bez obzira na selidbe u druga mjesta – i sve se nastavilo tamo gdje je i stalo.

Bili smo upečatljivi srednjoškolci (ili samo tako volim misliti!), koji nisu željeli biti upečatljivi. Pa ipak, povezivala nas je ljubav prema mračnim stvarima. To nas povezuje i dan danas.

FB_IMG_15433441631542918

Kada kažem mračne stvari, mislim na depresivnu glazbu, filmove i knjige, a ne na crnu magiju. A ipak, bili smo – i ostali nasmijani.

Nikad se nismo šalili na tuđi račun, samo na svoj.

I samo zbog njega su mi stišani tonovi na mobitelu kada sam na poslu… Izraz “umrijeti od smijeha” shvaćam doslovno kada se radi o Milanovim porukama, a ne znam kako bi učenici reagirali kada bi me zatekli s glavom na tipkovnici u knjižnici (doduše, možda bi mislili da spavam). Rekla sam mu, u slučaju da netko od nas izgubi mobitel ili iznenadno premine, ljudi bi bili šokirani sadržajima naših poruka. Samo on me može toliko nasmijati tim svojim (našim!) crnim humorom.

Milan Maričić je, inače, osim muške verzije mene – i pisac. Piše otkad zna za sebe, a ove godine je izdao svoju prvu zbirku poezije. “Vječna lovišta“.

20191203_090337

Nažalost, ne živimo blizu da dođe osobno u knjižnicu i promovira svoju prvu zbirku poezije i da se pohvali kako je uspješniji od mene.

Pojedine učenice 8. razreda su mi pomagale obilježavati knjige, a unutar ove su našle posvetu, pismo i moje ime navedeno u zahvalama. Rekla sam im da ostave pismo unutra, jer ga zaista želim podijeliti s drugima, koji ga neće imati priliku upoznati osim kroz stihove.

Trebalo mu je dosta vremena da se odluči za izdavanje ove zbirke, jer piše mračnu poeziju. Prožeta je melankolijom, letargijom i nihilizmom (za one koji ne znaju što to znači, to je ono čime je prožet smisao za humor vaše školske knjižničarke koji naprosto ne možete izbjeći, a došli ste samo po knjigu). Nema voćke poslije kiše kod njega, samo voćke s trulim plodovima.

Osobno mislim da mu je trebalo više vremena da odluči otvoriti taj intiman, mračan dio sebe ostatku svijeta, ne zato što, kako misli, predosjeća da će biti više negativnih komentara nego pozitivnih, već zato što ga je sada napokon briga što drugi misle.

To je on. To je njegova stvarnost, to su njegovi osjećaji i stvari koje vidi. To su možda “stvari” o kojima neki ljudi ne žele čitati (ali hm, ne žele čitati ni o voćki poslije kiše, koja je puna kapi pa ih njiše).

Milan kroz “Vječna lovišta” zapravo na neki način otkriva svoja vječna skrovišta. Ta skrovišta su crna kao najcrnija kava, u kojima ga mogu pronaći samo oni koji također traže mjesto za skrivanje. Sebe u cijelosti ili dijelova onih osjećaja zbog ljudi koji misle da nije u redu ne biti u redu.

Na neki način, mislim da je dobro što je pričekao s izdavanjem ove zbirke poezije. Možda ne bi bila dovoljno ozbiljno shvaćena da je ugledala svjetlo dana (tj. mrak noći) u srednjoj školi, jer je Arthur Rimbaud odavno preminuo, a apsint se rijetko gdje može slobodno naručiti.

U ovo vrijeme kada svatko od nas može pisati zahvaljujući internetu, Milan piše još od vremena prije interneta. Ne znate za to vrijeme, kada nije bilo ni mobitela. Ni ljigavaca, osim u obliku ljudi. Kada smo pisali u bilježnice koje bi na kraju postale tanke kao kajdanke, koliko smo nezadovoljni bili napisanim pa kidali listove i bijesno ih bacali u koš za smeće, kada se otpad još nije reciklirao.

Nije to bilo tako davno, ali ono što me najviše fascinira kod Milana je skromnost koju je zadržao, iako objaviti zbirku poezije i pokazati je obitelji, prijateljima i kolegama s posla nije mala stvar. Pogotovo ako ne razumiju ili ne vole poeziju uopće – i pogotovo kada se radi o takvoj poeziji. O voćki poslije kisele kiše i o plodovima nagriženim želučanom kiselinom i žgaravicom.

Šalu nastranu na stranu, samo sam s vama htjela podijeliti nešto oko čega je Milan previše skroman. I usput vam ispričati priču o dva prijatelja koja su slušala Marilyna Mansona. A sada samo izgledaju kao on.

mg (7)mg (9)

Milan je moje vječno skrovište. Nađemo se u tom zagušljivom skrovištu možda i prečesto, ali… I dalje se smijemo. Mi smo onaj tip ljudi koji bi se vjerojatno smijali i da padnu i izbiju sve prednje zube. Koji izgledaju kao voćka poslije kiše, a sada bi on nadodao – samo što kada nestane kiše, mi smo “opet kao prvo, obično, jadno, malo drvo”.

Jako dugo i dobro poznajem Milanovu crnu i bijelu stranu. Nema sive.

I nema voćke poslije kiše. Samo kiša.

Ona ugodna, koju gledate iz udobnosti svoje kuće. Ili ona na kojoj stojite, jer volite kada kisnete.

Milane, jako te voli tvoja prijateljica. 

comfort_by_jungle_fire-d37vn6q

Medeni mjesec 2

Nažalost (ili za neke srećom?), knjižničarka opet odlazi na neko vrijeme…

Ali…

20191206_083826

Ovog puta idem sa Sylvesterom Stalloneom.

Za one koji me trebaju, znaju kako me mogu dobiti…

20191203_093315

Nažalost, moj Sylvester ne želi da odam svoj broj mobitela.

 

Inače…

Budite dobri prema našim knjigama…

kitty_librarian_by_liselotte_eriksson-d4yat2j

I ne tjerajte miševe iz moje knjižnice 🙂

 

Očekuju vas i dalje objave na blogu, između ostalog i intervjui s nekim mojim kolegama, preporuke zanimljivih mrežnih stranica i članaka, božićni duhovi i sve što mi Sylvester bude dozvolio da objavim – ipak je nepristojno tipkati dok gledaš ljepotu Moskve i uživaš u:

 

Ne vraćam se dok ne naučim:

 

Ne znam što me to točno privlači kod Rusije, ali uredno njegujem izgled babuške.

Dasvidaniya!

Škola dolazi u naš grad

Sutra se (po)vraćamo u školske klupe!

Vrijeme je za Alicea Coopera i ostalu glazbu koju ne slušate!

20191118_081449

Vrijeme je za nastavak Zaposjednute knjižničarke, Povratka ubojice knjigom, Misteriozne porezotine papirom koja ne zacjeljuje i svih ostalih priča sa sretnim završetkom.

Vidimo se 🙂

Knjižnica iz snova

Iako me nema na društvenim mrežama, ponekad dobijem neku zanimljivu poveznicu za koju moji stari prijatelji smatraju da bi me mogla zanimati, kao osobu koju ne zanima vanjski svijet (informacijski primitivizam, anybody?).

Neki dan mi je prijateljica iz srednje škole poslala ovo.

Dakle, na fakultetu gdje sam studirala, u knjižnici su udomili mačka i on sada tamo živi i “radi” 🙂

 

Bilo bi savršeno kada bih mogla dovesti svoje Pusu i Lili ❤ , ali mislim da bi jadničci dobili srčani udar od vašeg vrištanja, a netko bi morao počistiti i “ono”!

Na fotkama se vidi i mamina Cica i naša pasica Mika. Svi udomljeni, no moja šalica jasno pokazuje preferenciju, a Mika razlog najružnijeg dvorišta na svijetu.

 

Zar ovo ne bi bilo super? ❤

5bef2c5138b495e162d4f05ee0b24425

 

Zar ovo nije super? 😀

 

 

Pozdrav do povratka u školske klupe 🙂

15210_296474780537805_5165237954708410738_n