“50 nijansi lektire” i “Kako govoriti o knjigama koje nismo pročitali”

Da je “50 nijansi lektire” zapravo tek jedna nijansa, saznala sam od razreda čiji identitet neću otkriti 🙂

Potaknuta izjavom učenice iz navedenog razreda – “Zašto su u knjižnici samo dosadne knjige?”, organizirala sam nastavni sat u obliku otvorenog razgovora s učenicima – želeći im odgovoriti na navedeno pitanje.

Učenici su bili u mogućnosti reći što doista misle i osjećaju glede knjiga, školske lektire, čitanja općenito te školske knjižnice.

 

Nastojala sam im pojasniti “ljubavni trokut” – u kojem su oni kao čitatelji, čitanje i knjiga. No zapravo bi mogao biti “ljubavni četverokut” jer je za čitanje bilo kojeg teksta potrebna motivacija…

 

Najviše smo razgovarali o tome:

  • zašto su spremni uložiti jednaku količinu ili čak i više vremena na pronalaženje informacija o lektiri koju trebaju pročitati, nego što bi im možda trebalo za čitanje same lektire;
  • koji su od njih oni učenici koji imaju loš(ij)e ocjene iz lektire, ali su svoje slobodno vrijeme voljni provesti uz knjigu po svom izboru te koje su to knjige koje u njihovom životu imaju značenje (a koje su one koje nemaju);
  • tko je “kriv” za to što čitaju manje ili za to što uopće ne čitaju – njihovi učitelji i nastavnici, knjižničari, roditelji, oni sami ili netko drugi, treći, deseti…

 

Zamolila sam učenike da na kraju diskusije napišu zašto dolaze ili zašto ne dolaze u školsku knjižnicu, uz bilo kakav savjet koji bi mi koristio za poboljšanje knjižnice.

Evo što su napisali:

 

Kako govoriti o knjigama koje nismo pročitali

– “Da biste mogli razgovarati o knjigama koje niste pročitali, ne bi vas trebalo biti sram što ih niste pročitali.”

Autor knjige je Pierre Byard, profesor književnosti iz Francuske. Profesor Byard kaže kako nema namjeru prestati predavati o knjigama koje nije pročitao, a na pitanje o tome kako je uopće počeo studentima govoriti o nepročitanim i samo prelistanim knjigama, odgovorio je da je to počeo raditi onog trenutka kad se prestao bojati kulture.

Što vi mislite?

Mogu li razgovarati o ovoj knjizi s vama, iako je nisam pročitala? 🙂

Čitajte ono što vam se sviđa

Na Facebook stranici Gradske knjižnice i čitaonice Belišće sam naišla na zanimljiv članak o tome kako istraživanja pokazuju da će mnogo djece radije posegnuti za slikovnicama koje nemaju klasičnu priču već za onima koje će im pobliže objasniti svijet – te da takve knjige ne bi trebale biti samo edukativne već imati i veliku umjetničku vrijednost (koja također potiče na maštanje, razmišljanje i nadopunjavanje vokabulara).

Svjetlan Junaković, jedan od naših najpoznatijih i najkreativnijih ilustratora slikovnica izjavio je da djeci ne treba nuditi Barbie i Disney šablone, da je jako važno kakvu slikovnicu dajemo djetetu jer mu time školujemo ukus, o kojem dalje puno stvari ovisi – kako će birati, u kakvom će stanu živjeti i kakvu garderobu nositi. I zaista, knjige koje nude jako zanimljiv sadržaj upakiran u umjetničke ilustracije pamte se za čitav život.”

Čitajmo djeci ono što im se sviđa.

tumblr_maabejllgg1qh0usho1_500