Moj prijatelj Milan Maričić

Već dugo želim napisati nešto o Milanu, prijatelju iz srednje škole kojeg nisam vidjela, koliko, 13 godina (ha, simpatičan broj s negativnim značenjem u koje ionako ne vjerujem – trebate vidjeti stanje mog tekućeg računa da znate koji broj ima negativno značenje)…

Milan je nakon 13 godina odjednom došao kod mene, nakon što se toliko godina nismo niti čuli. Naprosto, život razdvoji ljude bez obzira na selidbe u druga mjesta – i sve se nastavilo tamo gdje je i stalo.

Bili smo upečatljivi srednjoškolci (ili samo tako volim misliti!), koji nisu željeli biti upečatljivi. Pa ipak, povezivala nas je ljubav prema mračnim stvarima. To nas povezuje i dan danas.

FB_IMG_15433441631542918

Kada kažem mračne stvari, mislim na depresivnu glazbu, filmove i knjige, a ne na crnu magiju. A ipak, bili smo – i ostali nasmijani.

Nikad se nismo šalili na tuđi račun, samo na svoj.

I samo zbog njega su mi stišani tonovi na mobitelu kada sam na poslu… Izraz “umrijeti od smijeha” shvaćam doslovno kada se radi o Milanovim porukama, a ne znam kako bi učenici reagirali kada bi me zatekli s glavom na tipkovnici u knjižnici (doduše, možda bi mislili da spavam). Rekla sam mu, u slučaju da netko od nas izgubi mobitel ili iznenadno premine, ljudi bi bili šokirani sadržajima naših poruka. Samo on me može toliko nasmijati tim svojim (našim!) crnim humorom.

Milan Maričić je, inače, osim muške verzije mene – i pisac. Piše otkad zna za sebe, a ove godine je izdao svoju prvu zbirku poezije. “Vječna lovišta“.

20191203_090337

Nažalost, ne živimo blizu da dođe osobno u knjižnicu i promovira svoju prvu zbirku poezije i da se pohvali kako je uspješniji od mene.

Pojedine učenice 8. razreda su mi pomagale obilježavati knjige, a unutar ove su našle posvetu, pismo i moje ime navedeno u zahvalama. Rekla sam im da ostave pismo unutra, jer ga zaista želim podijeliti s drugima, koji ga neće imati priliku upoznati osim kroz stihove.

Trebalo mu je dosta vremena da se odluči za izdavanje ove zbirke, jer piše mračnu poeziju. Prožeta je melankolijom, letargijom i nihilizmom (za one koji ne znaju što to znači, to je ono čime je prožet smisao za humor vaše školske knjižničarke koji naprosto ne možete izbjeći, a došli ste samo po knjigu). Nema voćke poslije kiše kod njega, samo voćke s trulim plodovima.

Osobno mislim da mu je trebalo više vremena da odluči otvoriti taj intiman, mračan dio sebe ostatku svijeta, ne zato što, kako misli, predosjeća da će biti više negativnih komentara nego pozitivnih, već zato što ga je sada napokon briga što drugi misle.

To je on. To je njegova stvarnost, to su njegovi osjećaji i stvari koje vidi. To su možda “stvari” o kojima neki ljudi ne žele čitati (ali hm, ne žele čitati ni o voćki poslije kiše, koja je puna kapi pa ih njiše).

Milan kroz “Vječna lovišta” zapravo na neki način otkriva svoja vječna skrovišta. Ta skrovišta su crna kao najcrnija kava, u kojima ga mogu pronaći samo oni koji također traže mjesto za skrivanje. Sebe u cijelosti ili dijelova onih osjećaja zbog ljudi koji misle da nije u redu ne biti u redu.

Na neki način, mislim da je dobro što je pričekao s izdavanjem ove zbirke poezije. Možda ne bi bila dovoljno ozbiljno shvaćena da je ugledala svjetlo dana (tj. mrak noći) u srednjoj školi, jer je Arthur Rimbaud odavno preminuo, a apsint se rijetko gdje može slobodno naručiti.

U ovo vrijeme kada svatko od nas može pisati zahvaljujući internetu, Milan piše još od vremena prije interneta. Ne znate za to vrijeme, kada nije bilo ni mobitela. Ni ljigavaca, osim u obliku ljudi. Kada smo pisali u bilježnice koje bi na kraju postale tanke kao kajdanke, koliko smo nezadovoljni bili napisanim pa kidali listove i bijesno ih bacali u koš za smeće, kada se otpad još nije reciklirao.

Nije to bilo tako davno, ali ono što me najviše fascinira kod Milana je skromnost koju je zadržao, iako objaviti zbirku poezije i pokazati je obitelji, prijateljima i kolegama s posla nije mala stvar. Pogotovo ako ne razumiju ili ne vole poeziju uopće – i pogotovo kada se radi o takvoj poeziji. O voćki poslije kisele kiše i o plodovima nagriženim želučanom kiselinom i žgaravicom.

Šalu nastranu na stranu, samo sam s vama htjela podijeliti nešto oko čega je Milan previše skroman. I usput vam ispričati priču o dva prijatelja koja su slušala Marilyna Mansona. A sada samo izgledaju kao on.

mg (7)mg (9)

Milan je moje vječno skrovište. Nađemo se u tom zagušljivom skrovištu možda i prečesto, ali… I dalje se smijemo. Mi smo onaj tip ljudi koji bi se vjerojatno smijali i da padnu i izbiju sve prednje zube. Koji izgledaju kao voćka poslije kiše, a sada bi on nadodao – samo što kada nestane kiše, mi smo “opet kao prvo, obično, jadno, malo drvo”.

Jako dugo i dobro poznajem Milanovu crnu i bijelu stranu. Nema sive.

I nema voćke poslije kiše. Samo kiša.

Ona ugodna, koju gledate iz udobnosti svoje kuće. Ili ona na kojoj stojite, jer volite kada kisnete.

Milane, jako te voli tvoja prijateljica. 

comfort_by_jungle_fire-d37vn6q

Autor:

Nevidljiva knjižničarka Iva.

One thought on “Moj prijatelj Milan Maričić

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s