Ponekad ljubav izgleda baš ovako

Malo sam sentimentalna u posljednje 32 godine. Šta ću?

 

Prenosim predivan tekst u cijelosti, o tome kako ljubav ponekad izgleda.

Šteta što ga ja nisam napisala.

 

Ponekad ljubav izgleda baš ovako

 

Ljubav ti je kao zvijezde na nebu, pahulje, dlanovi rasuti širom svijeta, kao plodovi utrobe školjke bisernice – nikada nećeš naći dvije iste.

Ne znam zašto se trudiš, jer zaludan je posao misliti o ljubavi kao o nečemu što znaš. To što ti znaš, to je tvoje poznanstvo.

Jer ne znaš ti, ti koji vjeruješ da je svaka ljubav kao jaje jajetu, kao preslikač Fride Kalo za još jednu pamučnu bijelu majicu, ne, ne znaš ti koliko ona može da ima različitih lica, i naličja, koliko slojeva i neslućenih dubina i visina.

Zato, ne mjeri je svojim aršinima, svojim zarđalim mjeračima, svojim dahom, damarima, onim rijetkim ili malo češćim preskocima srca, pa i ugušenjima raznim.

Ljubav ti nekad ima kvrgave ruke. Ponekad je to nečiji duboki podočnjak, crn, taman, upozoravajući. Zna ti ljubav biti i krivonogo stvorenje i ono koje ima loš dah ili ne baš tako bujnu kosu. Vjeruješ li u to?!

Ima ti ljubav običaj biti i naoko isprazna, dosadna, nemaštovita, a zapravo tamo negdje, pod svojim skutima, čuva najnježnije riječi, natopliji šapat i najuvjerljivije „Sve će biti u redu“. Zna biti i kao otpalo dugme s kaputa, koje nosiš u džepu. Ili, možda, udubljen trosjed od nekakvih nježnosti.

Ima ti ljubav često i rupu na cipeli i rupu u zubu. Jer i rupe su za voljenje. Zna, lopuža, biti nepredvidiva, pa ti iskoči kad se najmanje nadaš, a umije to vrlo dobro da radi čak i kad pomisliš da su joj noge toliko klecave da ni poskočiti više ne može. A onda ti srce prodrma toliko jako da se posramiš svoje mudrolije kako je isuviše stara i umorna.

Ljubav ti ne samo što zna, već što i može biti izokvirena, pa se i sam zapitaš u koji ram sad staje. A baš ti je ona takva da staje zapravo u svaki, jer njoj okviri i ramovi nisu potrebni; ona je sama po sebi i sama za sebe umjetnost. Al ne shvataju umjetninu svi ni podjednako ni dovoljno, zar ne?!

Nekad ti je ljubav kao, recimo, treća krivina na nekom putu. Ili pogled koji završava baš na tom drvetu. Pa iako sad može da se učini kao da joj tako postoje granice, to ni najmanje nije tačno – jer i krivinu i drvo možeš da gledaš iz nebrojeno mnogo uglova.

Imaće običaj da ti kažu šta je ljubav i kakva ona treba da bude. Ne samo da će imati običaj, već će i istrajavti u tom svom ubjeđenju da se nisi, može biti, uklopio. Kao da si ti tijesto za modlu novogodišnjeg kolačića. I kao da svaka ljubav ima baš taj oblik, ukrasnog drvceta ili drvenog konjića koji očas posla može zanesen da se premetne na glavu.

Htjeće oni tebi da dokuče da to što ti se uselilo u srce i nije neki važan stanar. Da je, rećiće ti, traljav i lijen, da ne plaća račune, da s njim posla čista nisu. A ne znaju, na njihovu, i samo njihovu, golemu tugu, da je stim nekim uslakom zaćarlijao najmekši lahor i da je taj povjetarac unio svježinu kakve odavno u njihovim zaključanim škrinjama od srca i života nema.

Al’ ljubav ti ponekad ima kvrgave ruke. I udubljenje u federima. I napukli ram na slici. I svašta nešto. Samo nemoj da te ubijede kako sve to ljubav nije.

Ponekad je recimo, kao, prozor. Tek uglavljen, a okolo neka masa o kojoj pojma nemaš. Vidiš samo i znaš da odatle dopire svjetlost i da si se lijepo uklopio u nju. Baš ti takav izokviren.

Znaš, ponekad će htjeti da te ubijede da ti zapravo o ljubavi pojma nemaš. A ne znaju koliko su zapravo sami bez nje. I zato će željeti da ti je poture kao nešto neprimjereno, a ne znaju koliko ona nježnosti ima. I koliko svjetla kroz neke prozore ući može.

Često će ti reći da ne treba tako, jer su i sami zaboravili kako je to. I da u stvari ne treba nikako, jer u tome ona i jeste drugačija od svih i drugačija za sve – nema tu trebanja. Ljubav ti ne može biti ugušenje, već samo ptica koja ne poznaje kavez.

Jer, ljubav ti često ima rupu na cipeli i rupu u zubu. Često ima i rupu na srcu. I zna mnogo dobro da je pravi. Al’ svako je srce drugačije, pa je i svaka srcasta rupa samo svoja. Jer i rupe su za voljenje, a i kroz onu na srcu teče život.

Znaš, ponekad će poželjeti da te ubijede da ti o ljubavi pojma nemaš. I da te oni vole, pa to sve tako rade. Ali…

Ljubav je ponekad pogled na nečije krvgave ruke. I nečiji isprekidan dah. I rupa u životu, bog zna kakva. Često napunjena željama, ponekad strahovima, nerijetko izmaštana. Uvijek drugačija.

Sve te nesavršenosti su savršene u svojoj različitosti. Ni svaki prozor nije isti. Ni svjetlost koja kroz njih dopire. Nekoga će zaslijepiti, nekome prija za reumu. Nekome je mrak. A neki je i ne vide.

Ljubav stvarno zna svašta da bude. I svakako da izgleda. I ne izgleda. I napravi od svega čuda svakojaka.

Al samo kad je ljubav. Esencija. Svoja. Samo svoja. Jer, nikada nećeš naći dvije iste.

 

Jelena Pralica

 

Izvor

 

2f6bab05f54f3bca710d2037f8d6337100933e23de0e2dfec06039195e33f4d205045f2add7eb5f4f79991016330f976adda1746bf555eb1c4ec7293d763cf77c07a04d54315d17f0c952390eff67633cb123b6ee822f05bab32eafb95f58c0a

Neugodan vikend

Ponekad, kad je vaša knjižničarka malo tužna…i kad mislite da su to suze radosnice jer vidi vas… ili konjuktivitis… ili da je ušla u košnicu…

Zapravo je čula jednu lijepu pjesmu:

Iako ima mnogo lijepih pjesama, ovu najčešće sluša u posljednje vrijeme…

 

I onda pogleda u figuricu za podizanje morala…

20191118_083840

Postavljenu na ne tako tajno mjesto…

I odmah se vrati na staro…

 

Ugodan vikend

Taman kad dan započne pomalo sumorno…

Uz repriznu reprizu reprize Endeavoura… I cappuccino s grudicama… U šalici na lisicu ❤

20191123_082447

 

I sumorne pjesme Toma Waitsa koji me čeka…

I’ll shoot the moon

Take it with me

Bad liver and a broken ❤

I’ll be gone

The piano has been drinking (not me)

 

Shvatim da je super što su u cappuccinu bile grudice jer su mi ostale kasnije za žvakanje.

Od danas, pijem samo cappuccino s grudicama!

 

Ugodan vikend, želi vam vaša knjižničarka.

 

Zintervju za Zmajom Zmihačić

Tko je Maja Mihačić, poznatija kao Zmama Zmaja i zašto joj kćerka koja ide s mojom u vrtić ima tako kul ime?

 

Dragi moji čitatelji, to vam je jedna pametna i maštovita, a ne samo lijepa djevojka koja lice koristi kao slikarsko platno i slika čuda (no nadajmo se da si neće odgristi uho kao Vincent van Gogh).

Zamijetila sam je sasvim slučajno, zbog vrtića u koje idu naše djevojčice, a od tog trenutka sam je počela uhoditi. Tako da, kad mi pohvalite način na koji sam se našminkala, sada znate od koga crpim ideje, iako nisu ni blizu njenom znanju i kreativnosti.

Njene ideje za šminkanje možete pogledati na njenom YouTube kanalu (meni je osobno najdraža snimka kada joj baka bira šminku 😀 ), a tamo su vam navedene i poveznice na njen Facebook i Instagram profil.

 

Napravila sam jedan slatki intervju s njom, sladak skoro kao ona ❤

Dok smo tipkale, ona je kuhala, a ja sam sjedila na toaletu. Divotica.

 

1. Postoji li boja koju nikad ne bi stavila na lice i zašto baš ta boja?

Ne postoji. Mislim da svaka boja ima svoju ljepotu ako se “koristi” na pravilan način.

2. Vjeruješ li u to da određene boje imaju svoje značenje i da njihovim nošenjem na sebi poručuješ nešto?

Pa zapravo ne. Primjerice, ako se našminkam u duginim bojama, neki će imati konotaciju na homoseksualnost, a ja sam baš u tom trenutku razmišljala o jednorozima i dugama 🙂 Smatram da stvari vidiš onakvima kakav ti jesi (pri tome ne mislim da si gay ako pomisliš ovo prvo spomenuto, već da ti je fokus na tome).

3. Kako se nosiš s time što te drugi gledaju kao neobičnu / neuobičajenu pojavu na ulici i u trgovini?

Ne nosim se ja s time već su oni ti koji se moraju s time nositi 😀 Jer oni mene gledaju – ha ha… Već toliko dugo sam neobična (4 godine već) da mi je to postalo “normalno” i “obično”. Uglavnom mi ljudi prilaze s pozitivom i otvorenog su mišljenja o mom izgledu, a oni kojima se ne sviđa moj neobični izgled mi zapravo ne prilaze. Ne bi li bilo super kad bi svi imali neku selekciju prije no što stupimo u kontakt s nekim? 😉

4. Što želiš poručiti djevojčicama i djevojkama i ženama koje ne prate modne trendove nego se šminkaju onako kako žele i kako se osjećaju?

Za mene šminka i jest (i bilo što drugo što nosim) bila izraz osobnosti. Nikad je nisam koristila da se uljepšam u smislu da sam bez šminke ružna, već da se u svojoj koži osjećam ugodno, da sam tada ja – ja! Svoja. Damama svake dobi koje ne prate trendove ni u čemu, poručila bih da su super hrabre i da se vidi da imaju svoj đir te da su pravi dar u svijetu svih klonova 🙂 Go girls!!!

5. Misliš li da se sve žene trebaju šminkati i zašto da ili zašto ne? Što misliš o ženama koje se ne šminkaju?

Apsolutno ne mislim da bi se sve žene trebale šminkati. Smatram da bi žene (i bilo tko drugi) trebale činiti baš onako kako žele i kako se osjećaju sretnima i zadovoljnima sobom. O ženama koje se ne šminkaju ne mislim ništa 🙂 Možda jedino ako imaju lijep ten, divim im se jer im šminka zaista nije potrebna za neke korekcije.

6. Što misliš, zašto se žene koje se šminkaju smatraju privlačnima, ali kada govore o tome koliko vremena utroše na to, za njih se kaže da su plitke i površne jer ulažu u izgled umjesto u osobnost?

Zašto? Stereotipi, eto zašto. Živimo u svijetu etiketa. Ja sam žena, moj muž je muškarac. Samim time smo označeni, prate nas različita očekivanja, posao kojim ćemo se baviti, kako ćemo se odijevati, kako ćemo se ponašati. Društvo je takvo. Stvar je u tome da činimo onako kako želimo, a ne kako nam drugi nalažu da činimo.

7. Kada i kako se može pretjerati u šminkanju?

Može na više načina. Primjerice, ako šminka ne prati dob (pri tome više mislim na dob u izgledu nego na same godine). Primjerice, starijoj ženi s borama nikako dobro ne stoji mladenačka šminka, također, tinejdžerice koje se šminkaju kao da im je 35 godina, još ako im je i želja da izgledaju starije 😦 Također se može pretjerati u isticanju šminke istovremeno i na očima i na ustima. Iako se čini da ja to često radim, ali kao da ja to nekako isfuram i svi mi kažu da mi dobro stoji 😀 Eto, opet je sve stvar perspektive. No, definitivno bih pretjeranost u šminkanju navela kao neumjerenost u količini šminke i nepravilnom odabiru boja i nijansi. Nekad je manje zaista više.

8. Koji ti je najdraži dio šminkanja?

Hm… Teško mi se odlučiti… Snimanje videa, hahaha 😀 Isprobavanje novih proizvoda? Korištenje omiljenih proizvoda? Da, rekla bih da mi je najdraži dio šminkanja moje zamišljanje da radim najveću dobrobit za sebe koju mogu. Kao da sam na masaži ili u nekom spa centru. Uživam svim čulima, u svemu što uhvatim, dotaknem, stavim na lice… Ne znam. Općenito pokušavam stvari tako raditi, ali šminkanje je posebna kategorija ❤

9. Odakle dolazi tvoja ljubav prema šminkanju i bojama?

To nitko ne zna za sigurno 😀 Mislim (što ne mora biti pravilo niti istina niti točno) da izlazi iz uštogljenosti iz ranije dobi. Oduvijek sam bila školarka štreberica, nisam izlazila, uklapala sam se u okvire, ali ne zato jer nisam voljela ovo što sada volim, već sam bila mišljenja da će mi biti puno teže u školi ukoliko me profesori vide poluobrijane glave, sa šljokama na ustima ili s rumenim obrazima. To bi tada izgledalo kao da sam nezadovoljna sobom ili kao da pokušavam nešto dokazati. Stoga sam bila obična. Imala sam dugu smeđu kosu i naočale. Totalno neugledna. No sada mi uopće nije žao zbog toga. Napokon mogu sve što hoću i ne moram nikome odgovarati za to.  Zato, curke, dečki, ako nešto silno želite, samo strpljivosti, isplati se i naposlijetku ćete biti zadovoljniji nego ikad!

10. Kako je to kad imaš uhodu poput mene koja prati svaki tvoj video i stalno ti šalje poruke? 😀

Pa vrlo interesantno 😀 Volim misliti o sebi da nisam egocentrik, ali mi je zanimljivo saslušati što netko misli o meni (ukoliko mislim da je iskreno) što smatram da je ovdje slučaj 🙂

– Možeš napisati i bilo što, za što smatraš da ova pitanja nisu pokrila kao korektor čir na čiru 😀

Hvala ti, Iva, na ovoj prilici da kažem ponešto o mom svijetu šminke. Ne volim šminku gledati kao oruđe koje me čini lijepom, već kao izraz moje osobnosti. Želim tebi i tvojim učenicima i dalje puno sreće i zanimljivog sadržaja u tvom radu.

 

A mi zahvaljujemo ljepotici i zvijeri od Maje koja je odlučila ovu bezvremensku temu o šminkanju pomoći ubaciti i na školske hodnike…

Vedrana Rudan je jednom pitala šminkamo li se zato što to volimo ili zato što smo naučene da to volimo…

Maju Mihačić smatram velikom inspiracijom jer se čini da zaista živimo u svijetu klonova, kako je i sama rekla – svi se isto odijevamo, šminkamo, ponašamo… Nesvjesni utjecaja masovnih medija i sadržaja na društvenim mrežama na nas. Budite svoji. Kog briga što misli komšija?

 

 

Da šaljem dalje?

Može li jedanaestogodišnji dječak promijeniti svijet? Film “Šalji dalje” iz 2000. god. pokazuje kako naizgled jednostavna ideja može donijeti više dobra nego sve velike humanitarne organizacije zajedno. U filmu, nastavnik zadaje tešku domaću zadaću učenicima osnovne škole – osmisliti ideju koja će promijeniti svijet. Ova zahtjevna zadaća ipak rezultira genijalnom idejom širenja dobra – učiniti 3 dobra djela osobama koje zauzvrat moraju nastaviti činiti isto.

pay-it-forward-chart1

Ne znam koliko će uspjeti ovaj projekt s razredom koji namjerno ne navodim, u slučaju da ne uspije 😀 Zbog štrajka i zaostacima s nastavom, svađica unutar razreda i poimanja da dobro djelo mora biti nešto veliko… Inspirirana ovim filmom, ipak sam predložila ovaj projekt 🙂

 

Posebice nakon što smo uspjeli prikupiti donacije za pacijente na bolničkom liječenju na jednom odjelu psihijatrije, u količini i kvaliteti koju nismo mogli niti zamisliti… Knjige, časopise, društvene igre, materijale za kreativne radionice, posuđe za kuhinju uz ostale stvari koje će im uljepšati dnevni boravak, čajeve, slatkiše… Našla se čak i usna harmonika!

Ovo vam je očiti primjer koliko je malo potrebno…

Pogrešno je pretpostaviti da je samo po sebi razumljivo da će netko nešto napraviti umjesto nas i da ima već dovoljno ljudi koji se bavi nečime pa se, eto, mi ne moramo uključiti. Moguće je ukazati na nečije (ili na vaše!) probleme i potrebe, a ukoliko osobe kojima se obraćamo nisu zainteresirane za pružanje podrške iz bilo kojeg razloga, nikako ne treba odustati nego se jednostavno treba obratiti drugima. Jasno, mnoga poznanstva i prijateljstva se dogode spontano, a ponekad je potrebno samo malo više vremena za to. Svaka pomalo neuobičajena tema je svima zanimljiva, ali valja razmotriti sve ljude koji nam mogu pomoći, pogotovo njegujući dobre odnose s njima koji su, posve razumljivo, vrlo zauzeti u današnjem vremenu. Zbog toga što neke ljude unaprijed odbacujemo kao potencijalnu pomoć, možemo reći i da većina njih do sada nije pomogla samo zato što nije bila priupitana za pomoć. Ljudi će dati nešto od sebe kada im je stalo do svrhe za koju se daje, ali mnogi će dati i samo ako ih se pita za nešto.

Postoji mnogo načina na kojima ljudima možete uljepšati dan, tjedan, mjesec, godinu, život. 

Pročitajte kako je jedna “kazna čitanjem” upalila i razmislite – ako već mislite da ne možete učiniti ništa dobro za nekoga, barem nemojte učiniti ništa loše 😉

Prije sam znala ostavljati lijepe poruke u knjige koje posuđujete. Sada sam nekako s riječi više prišla na djela (što nikako ne umanjuje moje riječi!).

Jedan dan u životu Superknjižničara

Učenici 3. razreda su dobili zadatak nacrtati jedan dan u životu Superknjižničara.

Žiri u sastavu njihove učiteljice Marije Hartman Šarčević i školske knjižničarke, jednoglasno je proglasio da su najbolji crteži učenica V. Brezak, P. Poslončec i I. Zajec.

20191105_08141420191105_08133120191105_081432

Bez naslova

Ostali crteži učenika, koje također pohvaljujemo, su:

 

 

Što vi mislite, koje osobine ima Superknjižničar? Kako izgleda jedan dan u životu Superknjižničara?

Ne pitajte mene, ja nisam Superknjižničar!

Ali bilo bi odlično imati više ruku da vam istovremeno mogu dijeliti knjige tako da nema gužve u našoj maloj knjižnici, da mogu stvoriti svaki naslov knjige koja vam treba ili koju želite (jer gotovo ništa nemamo u dovoljnom broju primjeraka), da vam pomognem u bržem čitanju, ali i da vam mogu umetati misli da knjige nisu dosadne, da sam nevidljiva tako da čujem što govorite o meni (aha!), da se mogu teleportirati i krasti knjige… ups. Ovdje stajem s pisanjem.