Možete li reći koja je najgluplja osoba na ovoj slici?

Za kraj vikenda, test… “Odgovor na ovu pitalicu pomoći će ti da naučiš nešto o sebi i svom načinu razmišljanja.” Možete li reći koja je najgluplja osoba na ovoj slici?

Iskreno, moj odgovor je bio da su sve. Ali možda zato što sam ljubomorna jer se nikad u životu nisam popela na drvo.

No zamijetila sam nešto prilikom slanja odgovora svome bratu na pitanje što radim…

IMG-32470135faade9b25a9947a94c2bee33-V

Očito je moja kćerka ostavila tragove, koje inače ne bih zamijetila.

Da, iznad mog laptopa je autogram mog najdražeg domaćeg pisca 🙂

A kad smo već kod Jokera… Evo odgovora i na pitanje što se događa s ljudima kojima nisu pružene ljubav ni liječenje

Da sam ranije pogledala film, vjerojatno bih bila Joker za nadolazeće maškare. Iako mi brat kaže da se već tako šminkam.

Naša obiteljska tradicija povodom Nove godine

U prijašnjoj objavi sam nastojala objasniti zašto ne slavimo ništa, uključujući i rođendane i Božić i Novu godinu te što sve želim svima svaki dan, a ne samo u određene dane kada se od mene očekuje da napišem neku (najbolje kratku!) čestitku…

Pa ipak, imamo vlastitu tradiciju kojom ispraćamo staru i dočekujemo novu godinu.

O tradicijama proslave Nove godine diljem svijeta možete više pročitati ovdje, a ja ću vam sad reći kako mi to radimo kod kuće.

Kako zbog malog djeteta koje ide spavati tek u ponoć i zbog čega smo tek na 5. sezoni Dosijea X, ne želimo nikakvu buku, goste, kostimiranje, ples, donošenje odluka koje nećemo ostvariti, podmirenje svih dugova, crveno donje rublje (ne možemo si ni priuštiti kupnju novog donjeg rublja) koje nikako ne ide uz naše poderane pidžame koje poprimaju izgled mrežastih najlonki… A o poljupcu u ponoć koji možemo dobiti samo od mačaka koji su si netom prije lizali stražnjicu pogotovo neću.

Ostavljamo sve loše za sobom svaki dan. Po mogućnosti.

Stoga… Naša tradicija je…

Pričekati par godina nakon što smo mami stavili gumenu crnu udovicu u WC i rep gumenog dinosaura uz rub kauča koji je podsjećao na guštera, da se zaboravi podvala.

Nakon toga…

20191228_065336

U vlastitu kuću stavimo što realniju drugu životinju. U ovom slučaju zmiju, koju je naša kćerka slučajno odabrala i sasvim me oduševila time. U tuš kabinu ili uz jastuk.

Rado bih vam pokazala utjecaj, no moj muž je najprije posve posijedio, zatim je izgubio svu kosu, danas ne ide na posao već leži u krevetu, ali obećao je da će biti dobar svaki dan i da će mi kupiti sve što poželim.

Vidite, to je tradicija na kojoj sam naporno radila tijekom godina… Lažirajući njegove i svoje zdravstvene nalaze, shvatila sam da mi to oduzima previše vremena. A onda samo kuka i ništa ne radi po pitanju dobrih djela. Ovako ja odmah dobijem zelenu torbu, a ispisana opća uplatnica ga već čeka, jer ne može ni pisati koliko mu ruke drhte.

Tako se to radi.

cb38d5123a353d38334b9c6dfff86500

Još jedan Božić i još jedna Nova godina

Previše je dana u godini kada se nešto obilježava i kada se nešto treba/mora kupiti.

Osobno, ne slavim ništa, čak ni Novu godinu niti svoj rođendan (čudno, za rođendan se očekuje da častim sve oko sebe, umjesto da mene časte).

Obilježavam neke blagdane samo zato što je moja kćerka mala (a tko sam ja da joj oduzimam to, kada o tome uče u vrtiću?)… Kada bude odrasla, sama će odlučiti za sebe, baš kao i ja.

20191223_212248

Znam da zvuči otrcano i kao nešto što samo “stariji” govore, ali najljepši pokloni za mene su oni nematerijalni.

Kada se čujete s nekim s kim ste se davno “posvađali”, više ne znate ni zbog čega, a onda se napokon “pomirite”.

Ili kada napokon prekinete komunikaciju s ljudima koji vas ne vole.

Kada vam se ljudi javljaju ne zato da bi vam se svidjeli, nego zato što se vi njima sviđate.

Kada ljudi razumiju da je ovo vrijeme kada, ne znam zašto, svi misle da mogu reći što misle bez posljedica, zbog čega paze što govore.

Internet je samo još jedno mjesto za okupljanje isključivo istomišljenika, dok se neistomišljenici prozivaju, razlike sve više dolaze do izražaja, kao i govor mržnje. Prije bi vas netko uživo uvrijedio ili udario, a sada više ne možete ni znati tko vas vrijeđa, svi to mogu vidjeti, a vi o tome možete čitati iznova i iznova, a usto gledati i kako drugi to čitaju i dijele… Zbog toga je govor mržnje na internetu postao poseban problem.

Naravno da volim poklone, ali one koje dobijem bez posebne prigode, kada najmanje očekujem. Kada nekoga nešto podsjeti na mene (makar to bila gas maska ili četka za čišćenje wc školjke). Poklon iznenađenja je vrlo lijepa gesta.

Priznajem da sam s vremenom postala teška – doslovce, ali i što se tiče kupnje poklona. Zato što koristim kozmetiku koja nije testirana na životinjama, imam specifičan (ne)ukus za odjeću i nakit, a i zato što ne volim imati previše dekorativnih stvari i općenito previše stvari u kući.

Svima želim ono što želim i samoj sebi – mir. Ali ljudi, tijekom cijele godine, a ne za Božić i Novu godinu.

Vidjet ćete kasnije… Kada o problemima svojih bližnjih budete saznali tek nakon što prođu, jer nemate vremena za kavu s njima. Kada nemate dovoljno ili uopće slobodnog vremena. Kada se netko bezveze naljuti na vas i to vas neopisivo muči, jer ne možete popraviti stvar razgovorom (koji navodno rješava sve, a ispadne da razgovorom napravite još veću štetu). Kada biste radije ostali sjediti na kauču u poderanoj pidžami, zadnji put otuširani prije par dana i gledali seriju, umjesto popili tu kavu s bližnjima.

Ovo je samo još jedan Božić i još jedna Nova godina, kada ću na ulici viđati bačene naranče jer nisu dovoljno dobar poklon za djecu. Kada će životinje i ljudi strahovati od petardi, a neki od njih zaista doživjeti i srčani udar zbog toga.

Svaki dan je prilika da budete dobri prema drugima (ali i prema sebi). Da govorite ono što mislite i da ne ostane samo na riječima, već i da djelujete u skladu s time. Da prihvatite činjenicu da neki od vas ne idu na vjeronauk, da su drugih vjeroispovijesti ili da ne pripadaju niti jednoj. Često slušam kako o tome govorite u knjižnici i uopće ne razumijem zašto vas to vrijeđa. Svjesna sam međugeneracijske razlike među nama (koja ni nije jedina razlika), ali razmislite što zapravo činite kada tako govorite tim svojim kolegama.

Uostalom, vidjet ćete kasnije.

lady_in_blue_by_zarielcharoitite-d87zbe1

Nešto sasvim osobno

Osim što opet ne spavam…

mr_fox_by_francyfra-d64f9ub

 

Čovjek od početka vremena ostavlja tragove kao svoje poruke. Sada ne govorim o spiljskim crtežima niti o književnim djelima ili o bilo kojim drugim načinima umjetničkog izražavanja, već o tragovima na koži. O sve popularnijim tetovažama koje su kao kulturna praksa zabilježena na svim stranama svijeta.

Poruka koju čovjek prenosi putem tetovaža na njegovu tijelu često ne odgovara načinu na koji je drugi poimaju, iako tijelo kao nositelj tetovaže pokazuje određene misli i osjećaje, ali samo njezin nositelj zna istinsko značenje tetovaža. Aha!

Iako su tetovaže sve popularniji oblik izražavanja i pokazivanja doživljaja sebe, ali i svijeta oko sebe, isto je tako popularno i osuđivanje tetoviranih osoba. Paradoksalno, primjećujem i sve više tolerancije.

Nažalost, ja osobno doživljavam uglavnom negativne reakcije.

Tetovaže su svojevrstan identitet čovjeka koji je nosi. Opet, ne govorim o tetovažama koje su korištene u svrhu dehumanizacije čovjeka (obilježavanja čovjeka kao roba, zatvorenika i sl.). Govorim o ljudima koji se svjesno daju tetovirati.

O ljudima poput mene.

Kroz razvoj društva u cjelini, promijenili su se i standardi ljepote. Živimo u društvu u kojem je vanjski izgled vrlo važan, ako ne i najvažniji (iako mislimo suprotno jer ne volimo o sebi samima misliti kao o površnim osobama). Trendovi u tetoviranju su se također promijenili.

Koliko čujem, kod nas su najpopularniji domoljubni i religijski znakovi, datumi rođenja djeteta, satovi i znak za beskonačnost.

Ima li svaka tetovaža umjetničku vrijednost? Mora li je uopće imati? Jesu li tetovaže postale tek odraz pomodarstva, ili još uvijek upućuju na osobe impulzivnog ili rizičnog ponašanja? Različita znanstvena istraživanja su pokazala povezanost tetovaža i piercinga s negativnim poimanjem sebe i svijeta. Također, pokazala su i da su tetovaže i piercinzi tek umjetničko izražavanje i ukrašavanje tijela, s dubokom pozadinskom pričom.

Ovo je moja priča.

Prvu tetovažu sam odlučila napraviti u društvu svoje najbolje prijateljice, inače nekada moje profesorice engleskog i njemačkog jezika (o kojoj sam već pisala u više navrata, ali najviše ovdje), koja se prva odvažila za tetovažu. Odabrala sam 3 ptice, zbog svoje najdraže pjesme svojeg najdražeg književnika – „Plavi drozd“ Charlesa Bukowskog, s kojim i s kojom se i danas najintimnije poistovjećujem. Tetovirane su svjesno na desnu lopaticu kako ne bi bile vidljive, odnosno kako ne bih imala problema tijekom nastavka školovanja i općenito, kod kuće.

Mama je bila i ostala negativnog pogleda na tetovaže (i piercinge), ali i mog smisla za humor i nakita koji nosim. I stila odijevanja.

Prošlo je mnogo godina nakon te tetovaže… Značenje te tetovaže i njezina ljepota su bile jedina stvar koja se nije promijenila kod mene. A promijenilo se sve ostalo. Odnosi unutar obitelji, prijatelji, neprijatelji, ljubavni partneri, glazbeni ukus, interesi… Počela sam ozbiljno razmišljati je li razumnije tetovirati nešto što ima značenje, ili samo lijepu sliku koja će zauvijek ostati lijepa, čak i ako se njezino značenje u našem životu promijeni.

Oduvijek sam voljela tetovaže i piercinge, samo nisam imala dovoljno samopouzdanja kako bih se nosila s time (ali ni novca da si ih priuštim), u ono vrijeme kada moji vršnjaci to nisu činili. Vjerujem da bi me tijekom školovanja gledali kao osobu željnu pažnje, koja se na taj način agresivno nameće i želi pokazati da nije poput ostalih. Da, vjerujem da bih imala problema da sam u ono vrijeme napravila sve ovo što sam napravila kasnije, u 32. godini života. Što je, jasno, shvaćeno kao rana kriza srednjih godina. Što bi drugo inače bilo?

Što će mi toliko tetovaža i piercinga? Zašto sve druge tetovaže prikazuju lisicu? Što ako me kćerka ili netko drugi povuče za piercinge i ostanem bez kože, a s ožiljkom? Što ako dobijem otkaz zbog toga?

Obzirom na to da ljude promatram isključivo kroz njihove osobine i djela, a ne kroz njihov izgled i riječi, recimo da sam kroz tetovaže i piercinge usput željela pokazati diskriminaciju, generaliziranje, ksenofobiju, predrasude, seksizam, stereotipe, šovinizam, ali i karnizam i specizam.

Dok zapravo…

the_fox_and_the_cat_by_francyfra-d65s5ni

Zapravo samo volim tetovaže i piercinge – doživljavam ih kao nakit i u skladu s njima nosim pomno odabrane haljine, šminku i drugi nakit.

Volim osjećaj da nešto činim samo za sebe, unatoč neodobravanju mnogih, što znači i da sam napokon počela tražiti ugodu u zamjenu za ugađanje. Velika životna promjena.

Volim salon za tetoviranje i piercing u koji idem. Volim djelatnike tamo.

Mnogi ljudi kažu da ih ne zanima i ne brine što drugi misle, ali mene zaista ne zanima i ne brine. Volim taj osjećaj. Također velika životna promjena.

Volim lisice, a sasvim slučajno imam i neke osobine Muldera Foxa. Osjećajan sam tip kojemu sve u životu poprima neko značenje, zbog čega i život za mene (odnosno, i za Muldera Foxa) ima megalomansko značenje.

fox mulder

Uspjela sam postići savršen sklad lijepih slika lisica, iza kojih je duboka pozadinska priča. Dublja od slojeva kože.

I da, ljepota je u očima promatrača, baš kao što je i ružnoća.

Što god drugi mislili o svemu tome…

7b1960ec664c9df9c2411075ea89acce

🙂

Uzvraćam udarac :)

Rekla sam samoj sebi da nikad neću praviti kolače. Rekla, ne porekla.

Moja kćerka ih je napravila prije mene.

A ja sam počistila kuhinju.

Ha, neće samo kolegica Marija Hartman Šarčević meni slati fotke kolača na Viber!

Klaus

Kada sam ostala trudna, svi oko mene su se počeli moliti samo da dijete ne bude muško, jer su znali da ću ga nazvati po Klausu Mikaelsonu, hibridu vampira i vukodlaka iz serije The originals, koju sam tada gledala iznova i iznova.

Iako su u igri bila i imena Kolja, Kosta i Saša, a za žensko Olja, Lulu i Mika, dogovor je bio da će muž odabrati ime ako bude žensko. Na sveopću radost svih u obitelji, rodila sam žensko.

Najdraže Klausove izjave su mi ove:

123456

Volim ga jer čini sve što treba za svoju obitelj i ljude koje voli, bez obzira na cijenu, dok ga drugi zbog toga upravo ne vole.

Naravno, svjesna sam da je Klaus samo lik iz serije.

iva sopka

(ne)novogodišnja (ne)želja

Dok uživam u ovoj pjesmi koja mi se uvukla u uho kao uholaža

…počela sam i plesati kao u spotu, na žalost mojih ukućana.

 

Ova pjesma Vladimira Skočajića Skoče o stvarima koje ne može, natjerala me je da napišem popis stvari koje ja ne mogu, ali i onih koje mogu (ta je kraća).

Možda vam pomogne kod razmišljanja o novogodišnjim odlukama, iako većina nas nastavi po starom. Zato ja nikad ne donosim novogodišnje odluke. Donosim ih svakodnevno, bez previše razmišljanja. Nerijetko pogriješim i kad slušam srce, ali i kad slušam razum. Tako da…

 

Moj jedini savjet i želja za 2020. godinu vam je da pročitate bilo što od Michala Viewegha.

Evo meni nekih njegovih najdražih citata

Pročitala sam sva njegova djela, osim Mafije u Pragu. Žao mi je samo što od početka nisam skupljala citate, našlo bi se dosta i iz Odgoja djevojaka u Češkoj, koje je prvo njegovo djelo koje sam pročitala.

447ef7139273b9776dcfc560698ad96ddfe4b0e9803c493d2080a399cadd739e