Nešto sasvim osobno

Osim što opet ne spavam…

mr_fox_by_francyfra-d64f9ub

 

Čovjek od početka vremena ostavlja tragove kao svoje poruke. Sada ne govorim o spiljskim crtežima niti o književnim djelima ili o bilo kojim drugim načinima umjetničkog izražavanja, već o tragovima na koži. O sve popularnijim tetovažama koje su kao kulturna praksa zabilježena na svim stranama svijeta.

Poruka koju čovjek prenosi putem tetovaža na njegovu tijelu često ne odgovara načinu na koji je drugi poimaju, iako tijelo kao nositelj tetovaže pokazuje određene misli i osjećaje, ali samo njezin nositelj zna istinsko značenje tetovaža. Aha!

Iako su tetovaže sve popularniji oblik izražavanja i pokazivanja doživljaja sebe, ali i svijeta oko sebe, isto je tako popularno i osuđivanje tetoviranih osoba. Paradoksalno, primjećujem i sve više tolerancije.

Nažalost, ja osobno doživljavam uglavnom negativne reakcije.

Tetovaže su svojevrstan identitet čovjeka koji je nosi. Opet, ne govorim o tetovažama koje su korištene u svrhu dehumanizacije čovjeka (obilježavanja čovjeka kao roba, zatvorenika i sl.). Govorim o ljudima koji se svjesno daju tetovirati.

O ljudima poput mene.

Kroz razvoj društva u cjelini, promijenili su se i standardi ljepote. Živimo u društvu u kojem je vanjski izgled vrlo važan, ako ne i najvažniji (iako mislimo suprotno jer ne volimo o sebi samima misliti kao o površnim osobama). Trendovi u tetoviranju su se također promijenili.

Koliko čujem, kod nas su najpopularniji domoljubni i religijski znakovi, datumi rođenja djeteta, satovi i znak za beskonačnost.

Ima li svaka tetovaža umjetničku vrijednost? Mora li je uopće imati? Jesu li tetovaže postale tek odraz pomodarstva, ili još uvijek upućuju na osobe impulzivnog ili rizičnog ponašanja? Različita znanstvena istraživanja su pokazala povezanost tetovaža i piercinga s negativnim poimanjem sebe i svijeta. Također, pokazala su i da su tetovaže i piercinzi tek umjetničko izražavanje i ukrašavanje tijela, s dubokom pozadinskom pričom.

Ovo je moja priča.

Prvu tetovažu sam odlučila napraviti u društvu svoje najbolje prijateljice, inače nekada moje profesorice engleskog i njemačkog jezika (o kojoj sam već pisala u više navrata, ali najviše ovdje), koja se prva odvažila za tetovažu. Odabrala sam 3 ptice, zbog svoje najdraže pjesme svojeg najdražeg književnika – „Plavi drozd“ Charlesa Bukowskog, s kojim i s kojom se i danas najintimnije poistovjećujem. Tetovirane su svjesno na desnu lopaticu kako ne bi bile vidljive, odnosno kako ne bih imala problema tijekom nastavka školovanja i općenito, kod kuće.

Mama je bila i ostala negativnog pogleda na tetovaže (i piercinge), ali i mog smisla za humor i nakita koji nosim. I stila odijevanja.

Prošlo je mnogo godina nakon te tetovaže… Značenje te tetovaže i njezina ljepota su bile jedina stvar koja se nije promijenila kod mene. A promijenilo se sve ostalo. Odnosi unutar obitelji, prijatelji, neprijatelji, ljubavni partneri, glazbeni ukus, interesi… Počela sam ozbiljno razmišljati je li razumnije tetovirati nešto što ima značenje, ili samo lijepu sliku koja će zauvijek ostati lijepa, čak i ako se njezino značenje u našem životu promijeni.

Oduvijek sam voljela tetovaže i piercinge, samo nisam imala dovoljno samopouzdanja kako bih se nosila s time (ali ni novca da si ih priuštim), u ono vrijeme kada moji vršnjaci to nisu činili. Vjerujem da bi me tijekom školovanja gledali kao osobu željnu pažnje, koja se na taj način agresivno nameće i želi pokazati da nije poput ostalih. Da, vjerujem da bih imala problema da sam u ono vrijeme napravila sve ovo što sam napravila kasnije, u 32. godini života. Što je, jasno, shvaćeno kao rana kriza srednjih godina. Što bi drugo inače bilo?

Što će mi toliko tetovaža i piercinga? Zašto sve druge tetovaže prikazuju lisicu? Što ako me kćerka ili netko drugi povuče za piercinge i ostanem bez kože, a s ožiljkom? Što ako dobijem otkaz zbog toga?

Obzirom na to da ljude promatram isključivo kroz njihove osobine i djela, a ne kroz njihov izgled i riječi, recimo da sam kroz tetovaže i piercinge usput željela pokazati diskriminaciju, generaliziranje, ksenofobiju, predrasude, seksizam, stereotipe, šovinizam, ali i karnizam i specizam.

Dok zapravo…

the_fox_and_the_cat_by_francyfra-d65s5ni

Zapravo samo volim tetovaže i piercinge – doživljavam ih kao nakit i u skladu s njima nosim pomno odabrane haljine, šminku i drugi nakit.

Volim osjećaj da nešto činim samo za sebe, unatoč neodobravanju mnogih, što znači i da sam napokon počela tražiti ugodu u zamjenu za ugađanje. Velika životna promjena.

Volim salon za tetoviranje i piercing u koji idem. Volim djelatnike tamo.

Mnogi ljudi kažu da ih ne zanima i ne brine što drugi misle, ali mene zaista ne zanima i ne brine. Volim taj osjećaj. Također velika životna promjena.

Volim lisice, a sasvim slučajno imam i neke osobine Muldera Foxa. Osjećajan sam tip kojemu sve u životu poprima neko značenje, zbog čega i život za mene (odnosno, i za Muldera Foxa) ima megalomansko značenje.

fox mulder

Uspjela sam postići savršen sklad lijepih slika lisica, iza kojih je duboka pozadinska priča. Dublja od slojeva kože.

I da, ljepota je u očima promatrača, baš kao što je i ružnoća.

Što god drugi mislili o svemu tome…

7b1960ec664c9df9c2411075ea89acce

🙂

Nebarbike

Kažu mi da se, otkako radim u osnovnoj školi, ponašam kao dijete više nego kad sam bila dijete.

 

Nemam pojma o čemu govore 🙂 Samo sam htjela pokazati učenicama kako je jedna barbika iz 1965. stvorila kompleks ljepote i kakve to barbike odaju počast ženama kad opet baš i nisu prirodne. Što vi mislite? Je li Barbie samo lutka, ili nešto više?

Istina ili laž?

Nisam ni slutila da bi slikovnice o kućnim čudovištima mogle potaknuti toliko različitih načina obrade teme…

Ukoliko ste propustili, svakako pogledajte što smo radili u 1. razredu, 3. razredu i 5. razredu te tko je mačak Kosta.

U javnost smo iznijeli “prljavo rublje” o knjižničarima (da ne kažem – prljavi veš)!

20190327_10523120190327_105205

“Okačili” smo tvrdnje o knjižničarima i knjižnicama, a učenici su nagađali jesu li istinite ili lažne – te su, priznajem, pogađali 🙂

20190327_10521220190327_10521720190327_10522020190327_105224

Koliko se šalim, toliko sam i ozbiljna.

Stereotipa i predrasuda o knjižničarima ima – koliko ima i članova knjižnice.

Najčešći su da su knjižničarke dosadne (naime, “muških” knjižničara niti nema), nose naočale i punđu, imaju brkove (ja svoje redovno brijem, molim lijepo!)…

I onaj najgori od svih – knjižničarke ništa ne rade. Samo sjede i čitaju.

Ako ste se susreli s takvom knjižničarkom, žao mi je. Velika vjerojatnost je da ste se s ljudima koji “ništa ne rade” susreli i na drugim radnim mjestima. Ima mnogo teških i po život opasnih poslova… Često se čini da je najteži posao na svijetu ipak – onaj koji obavlja osoba koja ga ne voli.

 

Dakle, da ponovim…

Ne znam imena svih pisaca i knjiga. Nisam pročitala sve što je ikad napisano i zbija ni ne namjeravam. Mislite li da je to uopće moguće? Kao knjižničar, trebam znati gdje koja knjiga stoji, a za to postoji mnogo pravila koja također moram znati. No zamislite da ipak trebam pročitati svaku knjigu… Biste li ikad imali kreativne radionice sa mnom? Kako, kad bih morala čitati cijeli dan?

Dlake na mojoj odjeći su od mačaka, ne pretvaram se u vukodlaka. Srećom ili nažalost – klinička likantropija vam zvuči zanimljivije od knjižničarstva, ha?

Da, dobijem blagi živčani slom (zapravo, više njih) svaki put kad ne vratite knjigu na mjesto – uporno zanemarujete napomenu da knjižničarka vraća knjige na policu i stvarate mi dodatan posao, a vrijeme mogu iskoristiti za pretvaranje u vukodlaka ili brijanje brkova.

To što sam starija od vas, ne znači da sam nužno i staromodnija… Ne pratim trendove iz sasvim drugih razloga (stručan termin za moj način života je “informacijski primitivizam”, a predstavlja svakodnevno djelovanje ograničavajući se isključivo na one informacije koje su mi potrebne za život, koliko je to moguće uopće…) – ali eto, znam tko je Justin Bieber. I ne samo to, nego volim ovu njegovu pjesmu.

U početku sam više voljela knjige nego ljude, priznajem. No to odavno nije tako.

Knjižnica “koja oduzima dah” nikako nije ona koja smrdi po starim knjigama, već ona koja smrdi po novim knjigama i ona u koju možete doći učiti i raditi zadaće, ali i zabaviti se, provjeriti novosti na svojim profilima na društvenim mrežama, komunicirati i družiti se s drugim ljudima – pa čak i odmoriti ili naučiti nešto neočekivano i neuobičajeno… To je knjižnica u kojoj se vaša mišljenja uvažavaju i gdje možete doći – da jednostavno samo budete tamo. Ukratko 🙂

Nikad ne gledam u prazan ekran računala i bezveze tipkam, praveći se da radim – umjesto toga, držim neke papire u rukama. Šalim se – ali ne mogu vjerovati da su neki od vas mislili da je ovo istina! Eh, da bar znate koliko posla ima oko planiranja svih ovih aktivnosti kako bih vas namamila samo da uđete u knjižnicu – a tek da se zadržite u knjižnici – a tek da dođete opet. Na nastavi morate biti – ali u knjižnici ne morate. Pogotovo uz sve te zabavn(ij)e stvari koje nemaju nikakve veze s knjigama i knjižnicom.

Da, mislim da knjige nisu za vas niti je većina vas za knjige – no neki od vas su ovo pogrešno shvatili jer ne razlikujete pojmove “knjiga” i “djelo”. Mislim da većina vas preferira neki drugi medij/oblik/format nego što je to “tradicionalna” knjiga. Svi čitate i to svakodnevno – niste toga niti svjesni. Pomislite samo, jedno istraživanje kaže da je prosječna osoba izložena 3.000 propagandnih poruka dnevno. To doista zvuči nevjerojatno, sve dok ne pomislimo na količinu propagandnih poruka u novinama, na radiju, televiziji, jumbo plakatima, mrežnim stranicama, u elektroničkoj pošti itd. Molim vas, nemojte pokušavati utvrditi koliko toga pročitate, jednostavno vjerujte Peggy Barber i Lindi Wallace u “The Power of word-of-mouth marketing” iz American Libraries 40, 11(2009), str. 36.

Eto, toliko od mene. Vidimo se sutra 🙂

Čudovišta u nama i oko nas – opet i opet

Danas su učenici 5. razreda upoznali Maladonu i Starbeba (čudovišta brzopletog i neprirodnog odrastanja), Čipoglava (čudovište elektronskih igara) i Zgubidana Buljookog (čudovište televizije), Lipojka Kockoguza (čudovište mode) i Presvuka Jutrobuka (čudovište iz ormara za odjeću) te Zateleba Cmoka (čudovište zaljubljenosti).

VJEROVALI ILI NE, nakon što smo se informirali o Zatelebu Cmoku, jedan učenik je javno izjavio ljubav učenici u razredu ❤ – a njegovu hrabrost smo nagradili pljeskom 🙂

 

Školska knjižničarka je planirala crtanje čudovišta u školskom dvorištu (prilažem dokaz br. 1):

20190405_104308

Međutim, padala je kiša (prilažem dokaz br. 2):

20190405_100918

 

Učenici su se sjetili slikovnice Kućna čudovišta čije su priče čitali još s učiteljicom Mirjanom Majdenić… Razgovarali smo o tome smatraju li učenici danas, kada su 5. razred, da su prestari za čitanje slikovnica – i svi su rekli NE 🙂

 

Danas smo utvrdili što su stereotipi, predrasude i diskriminacija – čije smo definicije pronašli u Rječniku hrvatskoga jezika Vladimira Anića, Hrvatskom enciklopedijskom rječniku te Općoj i nacionalnoj enciklopediji…

20190405_105444

Priznali smo da ponekad unaprijed donosimo sud o ljudima koji su različiti od nas – na temelju njihovog izgleda, obrazovanja, spolne orijentacije, vjere, nacionalnosti, rase… – naprosto, bilo čega što je različito od našeg načina života i poimanja života te na temelju svega što ne razumijemo ili se niti ne trudimo razumijeti. Spomenuli smo i međugeneracijsku nesolidarnost, ali i ksenofobiju i seksizam, a posebnu pozornost smo posvetili i generaliziranju.

 

Učenice su trebale napisati njihova vlastita uvjerenja o tipičnim muškim manama i vrlinama, dok su učenici trebali napisati vlastita uvjerenja o tipičnim ženskim manama i vrlinama – razmišljajući o tome postoje li određene mane i vrline koje su tipične za žene i tipične za muškarce te koliko je u njima stereotipa, predrasuda, diskriminacije i generaliziranja.

 

O ženama smo saznali ovo:

  • previše vremena provode u kupatilu i trgovinama odjećom – pretjeruju u praćenju modnih trendova i higijeni
  • nose previše šminke na licu i nanose previše parfema
  • troše previše novca na manikuru i pedikuru te očekuju da im suprotan spol kupuje skupu odjeću
  • prave se važne
  • žele promijeniti muškarce
  • brzo se naljute
  • previše pričaju i stalno nešto komentiraju
  • ne znaju igrati nogomet, samo šutnu loptu gdje stignu, smotane su i boje se lopte
  • ne znaju fizički raditi
  • nikada ne bi željele čistiti štalu niti voziti traktor
  • dobro kuhaju i čiste
  • brinu se o muškarcima kada su bolesni

 

O muškarcima smo saznali ovo:

  • dosadni su i zanimaju ih bezvezne stvari
  • nisu u pravu
  • misle da sve znaju i da su pametniji od suprotnog spola
  • nemaju volje ni za što i lijeni su, samo gledaju TV i izležavaju se
  • pretjerano hvale sami sebe
  • razmaženi su
  • pretjerano kritiziraju suprotni spol i drže “predavanja” o tuđim pogreškama
  • misle samo na sebe
  • tvrdoglavi su i škrti
  • nepristojni su
  • stalno provociraju, bezobrazni su i agresivni, stalno se tuku
  • nemaju smisla za odijevanje
  • misle da su zgodni, a nisu
  • misle da imaju mišiće, a nemaju ih
  • zgodni su kada im suprotni spol odredi što da odjenu i kakvu frizuru da nose
  • imaju “mirisnije” parfeme od suprotnog spola, ali ne znaju odabrati odgovarajući parfem za sebe
  • koriste previše gela za kosu
  • znaju igrati nogomet, a ne vole kada ga igra suprotni spol
  • mogu brzo dobiti posao
  • znaju se izvući iz nevolje
  • ne mogu raditi više stvari istovremeno
  • loše se ponašaju prema suprotnom spolu
  • ne spremaju za sobom
  • ne pomažu u kućanskim poslovima
  • nemaju osjećaje

 

Iako smo se mnogim komentarima nasmijali, razmislite koliko je generaliziranje kada su u pitanju i žene i muškarci ograničeno i ograničavajuće.

 

Svakako pogledajte čudovišta u nama i oko nas koja su uprizorili učenici 3. razreda i učenici 1. razreda.

 

Da vaša školska knjižničarka općenito voli čudovišta i strašne stvari, govori i naljepnica na njenom obiteljskom automobilu:

20190404_073211

🙂

Dan žena u knjižnici u kojoj radi žena :)

U nadi da ćemo Međunarodni dan žena osjećati svaki dan, pogotovo u svijetu u kojem nije lako biti žena, prenosimo ovu važnu poruku:

 

“Moramo naučiti naše kćeri da razlikuju muškarce

koji im laskaju od onih koji im daju komplimente,

koji troše novac na njih od onih koji ulažu u njih,

koji ih gledaju kao vlasništvo od onih koji ih gledaju kako ih treba gledati,

koji žude za njima od onih koji ih vole,

koji misle da su dar ženama od onih koji misle da su žene dar njima…

I moramo naučiti naše sinove da budu takvi muškarci.”

(nepoznat izvor)

 

Izradili smo prigodni pano s odabranim citatima o ženama.

P90308-101729

Citate možete pročitati ovdje.

 

Od srca preporučujem ovu mrežnu stranicu za sve djevojčice, djevojke, žene, ali i za sve one koji žele znati više o njima: https://lolamagazin.com/

Vaša knjižničarka je napisala čak 2 članka za navedeni portal 🙂

 

Na kraju, da bismo se malo razveselili danas, mirisali smo se knjižničarkinim parfemima 🙂

 

This slideshow requires JavaScript.

Neki dečki su popljuvali knjižničarkin izbor parfema i to će ih skupo koštati!

 

Sretan Dan žena svima, ali ne samo danas nego svaki dan, želi vam vaša knjižničarka.