(R)evolucija knjižnice

Naravno da pripremamo još nešto povodom Mjeseca hrvatske knjige – u ritmu čitanja – i u ritmu odrastanja…

Gledam nešto stariju snimku o 100 godina evolucije zombija u pop kulturi (koji su postali popularniji od vampira i vukodlaka, ne znam kako, ali neka)…

…i pitam se i razmišljam i zamišljam… 😀

8a2e35c2efe7e599d5ff24ab5642161f

O naočalama i knjiškim budalama :)

Eh, ne sjećam se jesam li o ovome čitala u “Povijesti knjige” Aleksandra Stipčevića ili u “Povijesti čitanja” Alberta Manguela…

Mislim da se radi o “Povijesti čitanja”, sudeći prema rezultatima pretraživanja na internetu 🙂

Dakle…

 

Naočale su odavno bile prepoznatljiv čitateljev znak. Međutim, jeste li znali kako je čitanje i pisanje izgledalo prije izuma naočala?

Čitatelji su morali “škiljiti” u tekst, a bila su im potrebna i izrazito velika slova da bi mogli pročitati napisano. No pisana riječ nije bila svima dostupna. Recimo, slabovidnim imućnim čitateljima, robovi su čitali. A sada zamislite ovo – ljeti su sobe bile zatamnjene da bi se zaštitili od pretjerane vrućine, a zimi su bile prirodno tamne. Kada su naočale napokon postale dostupne, bile su skupe i posjedovala ih je samo izabrana nekolicina. Međutim, to je omogućilo tom broju ljudi da postanu bolji čitatelji te da nabavljaju i čitaju više knjiga – zbog čega su se naočale počele povezivati s učenosti i mudrosti. Zamislite tek kako je bilo prepisivačima knjiga prije pojave tiska!

Kasnije su naočale, ipak, nekako postale simbol kratkovidne budale koja ne zna uživati u životu, rastresenog učenjaka, bahatog radoholičara, sanjara, bjegunca iz stvarnog svijeta, a i onoga koji misli da je bolji od ostatka svijeta (znate li još neke epitete za čitatelja koji nosi naočale?). U svakom slučaju, je li vam čudno što naočale još uvijek nisu izgubile tu asocijaciju? Tim više što se čak i oni koji u današnje vrijeme žele izgledati pametno ili načitano, koriste naočalama kao simbolom.

Imajte na umu ovo – oba stereotipa su lažna i opasna! 🙂

P80702-141151

Ne govorimo o sunčanim naočalama, jasno 😉

 

Sebastian Brant je još davne 1494. godine objavio karnevalske stihove pod naslovom “Brod luda”, u kojima je prikazao grijehe i ludosti svoga tadašnjeg društva. Jedna od tih slika (zapravo, prva iza naslovne stranice, aha!), prikazuje “ludost učenjaka” odnosno knjišku budaletinu – to je čovjek u radnoj sobi okružen knjigama koji, oh, nosi naočale…

 

Humanistički znanstvenik Geiler von Kaysersberg je zatim 1509. godine utvrdio 7 tipova te knjiške budale:

  1. Budala koja skuplja knjige, ali ne i znanje (to su oni ljudi koji skupljaju knjige kao pokućstvo i ukrase za prostorije, umjesto da ih skupljaju kako bi ih pohranili u glave)
  2. Budala koja želi postati mudra čitanjem previše knjiga (“Previše informacija uzrokuje probavne smetnje duha.” kaže Friedrich Nietzsche)
  3. Budala koja sakuplja knjige jer ih voli listati, ali ne i istinski (pro)čitati
  4. Budala koja voli knjige luksuznog izgleda (oni koji su redovito u napasti kupiti raskošno ukrašene knjige, bez obzira na to o čemu se u njima radi)
  5. Budala koja uvezuje knjige u bogatu tkaninu (nisam sigurna je li tako i danas, no prije su se čak i u nepismenim i polupismenim domaćinstvima mogla vidjeti uvezana sabrana djela određenih autora, a kao takva, činila su “kućnu knjižnicu” i ostavljala dojam bogate kuće)
  6. Budala koja piše i izdaje loše knjige, a da nije čitala klasična djela (bez znanja pravopisa i gramatike, to je čitatelj koji je postao pisac u želji da svoje misli stavi tik uz misli “velikih književnika”)
  7. Budala koja potpuno prezire knjige (i ruga se svemu, uključujući i mudrosti koja se u njima nalazi)

 

Koji ste vi tip knjiške budale? 🙂

Što mislite, koji sam ja? 🙂