Za sve koji su preživjeli petak 13.

Ja jesam, ali…

6fd85e3712359c607214729e852dc04e

Za sve vas koji ne znate što ćete raditi tijekom vikenda, možete mi doći počistiti kuću, ili baciti pogled na ovaj zanimljivi blog:

Running from camera

Blog vodi čovjek koji od, čini mi se, 2006. godine odabire određeno mjesto te postavlja self-timer na fotiću na 2 sekunde i otrči od kamere što dalje može, a zatim objavljuje takve svoje fotke. Urnebesno.

Vikend ću, najvjerojatnije, nastaviti u tonu petka…

6fcee09421df40839dc122a971c68eb8

Ugodan vikend vam želim svima 🙂

Znate li koji čaj trebate piti?

 

Navodno, ove čajeve trebate piti kada ste ovakvi ili onakvi.

Čajevi za svako raspoloženje 🙂

 

Ja najviše volim ovaj 🙂

tea_with_red_fox__by_lutiell-d6e61w4

 

Predlažem i dobre ideje za tjelovježbu. “U dravom tijelu – zdrav duh.”

Iako odavno ne vježbam.

 

Predlažem i zdrav doručak.

Iako odavno zdravo ne doručkujem.

 

Zaključak… Nemojte više čitati moj blog.

Predlažem vam ovaj Dnevnik bibliotekarice, s motivacijskim pričama o životu i ljubavi, putovanjima i knjigama, cvijeću i hrani.

Iako i moj blog o knjižnici postaje sve osobniji…

Škola dolazi u naš grad

Sutra se (po)vraćamo u školske klupe!

Vrijeme je za Alicea Coopera i ostalu glazbu koju ne slušate!

20191118_081449

Vrijeme je za nastavak Zaposjednute knjižničarke, Povratka ubojice knjigom, Misteriozne porezotine papirom koja ne zacjeljuje i svih ostalih priča sa sretnim završetkom.

Vidimo se 🙂

Ponekad ljubav izgleda baš ovako

Malo sam sentimentalna u posljednje 32 godine. Šta ću?

 

Prenosim predivan tekst u cijelosti, o tome kako ljubav ponekad izgleda.

Šteta što ga ja nisam napisala.

 

Ponekad ljubav izgleda baš ovako

 

Ljubav ti je kao zvijezde na nebu, pahulje, dlanovi rasuti širom svijeta, kao plodovi utrobe školjke bisernice – nikada nećeš naći dvije iste.

Ne znam zašto se trudiš, jer zaludan je posao misliti o ljubavi kao o nečemu što znaš. To što ti znaš, to je tvoje poznanstvo.

Jer ne znaš ti, ti koji vjeruješ da je svaka ljubav kao jaje jajetu, kao preslikač Fride Kalo za još jednu pamučnu bijelu majicu, ne, ne znaš ti koliko ona može da ima različitih lica, i naličja, koliko slojeva i neslućenih dubina i visina.

Zato, ne mjeri je svojim aršinima, svojim zarđalim mjeračima, svojim dahom, damarima, onim rijetkim ili malo češćim preskocima srca, pa i ugušenjima raznim.

Ljubav ti nekad ima kvrgave ruke. Ponekad je to nečiji duboki podočnjak, crn, taman, upozoravajući. Zna ti ljubav biti i krivonogo stvorenje i ono koje ima loš dah ili ne baš tako bujnu kosu. Vjeruješ li u to?!

Ima ti ljubav običaj biti i naoko isprazna, dosadna, nemaštovita, a zapravo tamo negdje, pod svojim skutima, čuva najnježnije riječi, natopliji šapat i najuvjerljivije „Sve će biti u redu“. Zna biti i kao otpalo dugme s kaputa, koje nosiš u džepu. Ili, možda, udubljen trosjed od nekakvih nježnosti.

Ima ti ljubav često i rupu na cipeli i rupu u zubu. Jer i rupe su za voljenje. Zna, lopuža, biti nepredvidiva, pa ti iskoči kad se najmanje nadaš, a umije to vrlo dobro da radi čak i kad pomisliš da su joj noge toliko klecave da ni poskočiti više ne može. A onda ti srce prodrma toliko jako da se posramiš svoje mudrolije kako je isuviše stara i umorna.

Ljubav ti ne samo što zna, već što i može biti izokvirena, pa se i sam zapitaš u koji ram sad staje. A baš ti je ona takva da staje zapravo u svaki, jer njoj okviri i ramovi nisu potrebni; ona je sama po sebi i sama za sebe umjetnost. Al ne shvataju umjetninu svi ni podjednako ni dovoljno, zar ne?!

Nekad ti je ljubav kao, recimo, treća krivina na nekom putu. Ili pogled koji završava baš na tom drvetu. Pa iako sad može da se učini kao da joj tako postoje granice, to ni najmanje nije tačno – jer i krivinu i drvo možeš da gledaš iz nebrojeno mnogo uglova.

Imaće običaj da ti kažu šta je ljubav i kakva ona treba da bude. Ne samo da će imati običaj, već će i istrajavti u tom svom ubjeđenju da se nisi, može biti, uklopio. Kao da si ti tijesto za modlu novogodišnjeg kolačića. I kao da svaka ljubav ima baš taj oblik, ukrasnog drvceta ili drvenog konjića koji očas posla može zanesen da se premetne na glavu.

Htjeće oni tebi da dokuče da to što ti se uselilo u srce i nije neki važan stanar. Da je, rećiće ti, traljav i lijen, da ne plaća račune, da s njim posla čista nisu. A ne znaju, na njihovu, i samo njihovu, golemu tugu, da je stim nekim uslakom zaćarlijao najmekši lahor i da je taj povjetarac unio svježinu kakve odavno u njihovim zaključanim škrinjama od srca i života nema.

Al’ ljubav ti ponekad ima kvrgave ruke. I udubljenje u federima. I napukli ram na slici. I svašta nešto. Samo nemoj da te ubijede kako sve to ljubav nije.

Ponekad je recimo, kao, prozor. Tek uglavljen, a okolo neka masa o kojoj pojma nemaš. Vidiš samo i znaš da odatle dopire svjetlost i da si se lijepo uklopio u nju. Baš ti takav izokviren.

Znaš, ponekad će htjeti da te ubijede da ti zapravo o ljubavi pojma nemaš. A ne znaju koliko su zapravo sami bez nje. I zato će željeti da ti je poture kao nešto neprimjereno, a ne znaju koliko ona nježnosti ima. I koliko svjetla kroz neke prozore ući može.

Često će ti reći da ne treba tako, jer su i sami zaboravili kako je to. I da u stvari ne treba nikako, jer u tome ona i jeste drugačija od svih i drugačija za sve – nema tu trebanja. Ljubav ti ne može biti ugušenje, već samo ptica koja ne poznaje kavez.

Jer, ljubav ti često ima rupu na cipeli i rupu u zubu. Često ima i rupu na srcu. I zna mnogo dobro da je pravi. Al’ svako je srce drugačije, pa je i svaka srcasta rupa samo svoja. Jer i rupe su za voljenje, a i kroz onu na srcu teče život.

Znaš, ponekad će poželjeti da te ubijede da ti o ljubavi pojma nemaš. I da te oni vole, pa to sve tako rade. Ali…

Ljubav je ponekad pogled na nečije krvgave ruke. I nečiji isprekidan dah. I rupa u životu, bog zna kakva. Često napunjena željama, ponekad strahovima, nerijetko izmaštana. Uvijek drugačija.

Sve te nesavršenosti su savršene u svojoj različitosti. Ni svaki prozor nije isti. Ni svjetlost koja kroz njih dopire. Nekoga će zaslijepiti, nekome prija za reumu. Nekome je mrak. A neki je i ne vide.

Ljubav stvarno zna svašta da bude. I svakako da izgleda. I ne izgleda. I napravi od svega čuda svakojaka.

Al samo kad je ljubav. Esencija. Svoja. Samo svoja. Jer, nikada nećeš naći dvije iste.

 

Jelena Pralica

 

Izvor

 

2f6bab05f54f3bca710d2037f8d6337100933e23de0e2dfec06039195e33f4d205045f2add7eb5f4f79991016330f976adda1746bf555eb1c4ec7293d763cf77c07a04d54315d17f0c952390eff67633cb123b6ee822f05bab32eafb95f58c0a

Neugodan vikend

Ponekad, kad je vaša knjižničarka malo tužna…i kad mislite da su to suze radosnice jer vidi vas… ili konjuktivitis… ili da je ušla u košnicu…

Zapravo je čula jednu lijepu pjesmu:

Iako ima mnogo lijepih pjesama, ovu najčešće sluša u posljednje vrijeme…

 

I onda pogleda u figuricu za podizanje morala…

20191118_083840

Postavljenu na ne tako tajno mjesto…

I odmah se vrati na staro…

 

Zaboravila sam na Dan hrvatskih knjižnica!

Nisam, kako bih mogla zaboraviti na to?

“[…] obilježava se 11. studenoga, na dan donošenja prvoga hrvatskog zakona o knjižnicama radi stvaranja bolje vidljivosti knjižnica[…]”.

Razmišljajući o Nevidljivoj Ivi, kako samu sebe zovem, više zbog toga što me ponekad više vidite u zbornici nego u knjižnici (zato što nemam internet u knjižnici) ili mislite da sam stalno na toaletu (čula sam i za to, da, da!)… Je li knjižnica u kojoj radim barem vidljiva?

Koliko vas je zaista zapamtilo sve promjene koje su se dogodile u knjižnici u posljednje dvije godine, koliko radim ovdje? Knjižnica više ne izgleda kao prije (a ni ja!).

Ne sjećam se što sam radila 11.11., ali sam odlučila ne obilježiti posebno taj dan ove godine – zato što svaki dan radim na tome da knjižnica bude sve vidljivija i prisutnija.

Ponekad se baš namećem, guram na stubama, ostavim lažnu tarantulu i onda svi želite ući i vidjeti…

Šalu na stranu, većina vas “prekine” sa mnom nakon 5. razreda. Ne znam zašto. Ali zapravo znam. I to je, valjda, normalno. Odrastate i ići u knjižnicu više nije kul. Ali ipak ponekad dođete da vidite “šta ima” i na odlasku mi kroz smijeh dobacite da više ne čitate knjige, a ja vam dobacim da ćete od previše čitanja ionako poludjeti i postati preinteligentni za vašu dob.

20191114_10133520191114_10132920191114_10130320191114_10130820191114_10131320191114_10132020191114_10125920191114_101339

Imam bezbroj ovakvih neduhovitih natpisa, ali ovi su mi jedni od dražih. Hvala određenim učenicama 8. razreda koje su mi pomogle u rezuckanju… 🙂

 

Kad smo još u razgovorima o Mjesecu hrvatske knjige u ritmu čitanja, sastavila sam popis, ali ne kao onaj ubojica s popisom ljudi koje ubija uz glazbu iz Endeavoura, nego popis ideja od kojih ćete sve odbiti. Ali o tome nešto kasnije.

Endeavour je serija koju gledam, uz reprize i reprize repriza. Volim sumorni ugođaj u seriji, kišu, tmurne oblake, nostalgiju, melankoliju, to što ga nitko ne razumije (iako je to sada in), glazbu u seriji… A i ja kao Endeavour Morse ovakva dolazim na posao:

 

tumblr_inline_pqmjpxpys21r63fnq_1280endeavour_2-2

Endeavour Morse sluša klasičnu glazbu i voli opere, uz tu seriju sam se vratila nekim pjesmama koje sam davno voljela:

1

2

3

4

No vama je možda poznatija jedna predivna pjesma iz ove video igrice:

Da, vaša knjižničarka je odigrala ovu igricu. Ali ne voli video igrice.

Fox

Očito mi nije lisica bezveze zaštitni znak…

tumblr_nwp61pG04D1rfypuoo2_1280

Ali zamislite da izgledam ovako kao Fox Mulder kad uđete u knjižnicu, baš bi bilo fora.

Tako, inače, izgledam kod kuće. Čak i sa dok ovo pišem, uopće ne vidim što pišem, tipkam glavom u nadi da će ispasti dobro jer znam otprilike gdje je koje slovo.

 

Inače, ovo je statistika o posjećenosti bloga:

 

Ok, 2016. nisam imala blog, stoga ni posjetitelje. No tko su sve ovi ljudi? Zašto me čitaju? Je li to slučaj za Dosije X?

Hvala u svakom slučaju ❤

 

I neka se zna da i dalje radim na aktivnostima povodom Mjeseca hrvatske knjige – u ritmu čitanja, samo ne objavljujem sve odmah.

Zato što:

tumblr_nwp61pG04D1rfypuoo2_1280