O liječenju bojama, knjigom…

Postavili smo knjižnične putokaze u raznim bojama, na kojima su razne “poštapalice” i “pošalice” (neke od njih su nazivi nekih knjižničnih programa i usluga za djecu i mladež, neke su nazivi nekih članaka o (ne)kulturi čitanja, dok su neke poznate (ne)istine o knjigama/knjižničarima/knjižnicama)…

20190402_090156

Sve pokazuju istosmjerno – na mjesto gdje sjedi vaša školska knjižničarka.

Zapravo sam ih krivo usmjerila i zalijepila, a popravljanje bi zahtijevalo da krenem ispočetka sa svime pa budite zadovoljni lažnim ali simpatičnim objašnjenjem na ukazivanje na moj radni stol, ok? 🙂

 

Znamo da smo bojama dodijelili određena značenja, a što mislite o terapiji bojama tj. kromoterapiji? Koliko vjerujete u kristaloterapiju ili u aromaterapiju?

A vjerujete li u terapiju knjigom?

 

Svaki put kada se nasmijete ili rasplačete tijekom pisanja, čitanja ili slušanja – ta priča je na vas djelovala i ostavila nekakav dojam. Na isti način, knjige koje čitate ili koje slušate dok vam ih netko drugi čita, na vas mogu imati pozitivan (čak i ljekovit) učinak.

Hrvatska enciklopedija biblioterapiju definira kao liječenje mentalnih, emotivnih i socijalnih problema – upravo knjigom odnosno književnošću. Primjenjuju je knjižničari, učitelji, psiholozi, socijalni radnici itd., individualno ili u skupinama potpore. Biblioterapija je, dakle, čitalačka aktivnost kojom se nastoji ciljano identificirati čitatelja s likom u knjizi u svrhu sigurnog načina ispitivanja vlastitog ponašanja te pobuđivanja pozitivnih i zdravih emocija.

Vrlo često doživljavamo kao da se sve zapisano u knjigama zaista dogodilo (izuzev onih knjiga koje i jesu temeljene na istinitim događajima pa se navedeno podrazumijeva, no sada mislimo na beletristiku ili „lijepu književnost“, kako je inače zovemo).

Čitanje je (ali i pisanje) itekako terapeutsko sredstvo, poput razgovora s prijateljem kojemu se možemo povjeriti bez straha od osude ili odbacivanja. Mnogi ljudi priznaju kako su im određene knjige promijenile život – zbog toga što su velik izvor informacija i znanja o životu, često nam pomažu u svladavanju životnih poteškoća s kojima se susrećemo, a ponekad nas čak i upozore na one nadolazeće.

Razgovor o knjigama koje govore o „problemima učenika“ ne služi samo u svrhu poticanja na čitanje već i osvješćivanja učenika na pravovremeno reagiranje na probleme i traženje odgovarajuće (stručne) pomoći – a usto ne djeluje kao napad na osjetljive teme.

Prema knjigama koje učenici čitaju u slobodno vrijeme, možemo zamijetiti ne samo teme koje ih zanimaju nego i probleme s kojima se susreću. Čitanjem takvih knjiga i razgovorom o njima (a također i kroz stvaralačko pisanje), razmišljanje o problemima književnih likova nudi mogućnost rješavanja vlastitih te nastupa određeno olakšanje – pojašnjavanjem problematičnih situacija i smanjenjem emocionalne napetosti kroz poistovjećivanje s književnim likovima.

 

Meni pomaže, a vama?

Istina ili laž?

Nisam ni slutila da bi slikovnice o kućnim čudovištima mogle potaknuti toliko različitih načina obrade teme…

Ukoliko ste propustili, svakako pogledajte što smo radili u 1. razredu, 3. razredu i 5. razredu te tko je mačak Kosta.

U javnost smo iznijeli “prljavo rublje” o knjižničarima (da ne kažem – prljavi veš)!

20190327_10523120190327_105205

“Okačili” smo tvrdnje o knjižničarima i knjižnicama, a učenici su nagađali jesu li istinite ili lažne – te su, priznajem, pogađali 🙂

20190327_10521220190327_10521720190327_10522020190327_105224

Koliko se šalim, toliko sam i ozbiljna.

Stereotipa i predrasuda o knjižničarima ima – koliko ima i članova knjižnice.

Najčešći su da su knjižničarke dosadne (naime, “muških” knjižničara niti nema), nose naočale i punđu, imaju brkove (ja svoje redovno brijem, molim lijepo!)…

I onaj najgori od svih – knjižničarke ništa ne rade. Samo sjede i čitaju.

Ako ste se susreli s takvom knjižničarkom, žao mi je. Velika vjerojatnost je da ste se s ljudima koji “ništa ne rade” susreli i na drugim radnim mjestima. Ima mnogo teških i po život opasnih poslova… Često se čini da je najteži posao na svijetu ipak – onaj koji obavlja osoba koja ga ne voli.

 

Dakle, da ponovim…

Ne znam imena svih pisaca i knjiga. Nisam pročitala sve što je ikad napisano i zbija ni ne namjeravam. Mislite li da je to uopće moguće? Kao knjižničar, trebam znati gdje koja knjiga stoji, a za to postoji mnogo pravila koja također moram znati. No zamislite da ipak trebam pročitati svaku knjigu… Biste li ikad imali kreativne radionice sa mnom? Kako, kad bih morala čitati cijeli dan?

Dlake na mojoj odjeći su od mačaka, ne pretvaram se u vukodlaka. Srećom ili nažalost – klinička likantropija vam zvuči zanimljivije od knjižničarstva, ha?

Da, dobijem blagi živčani slom (zapravo, više njih) svaki put kad ne vratite knjigu na mjesto – uporno zanemarujete napomenu da knjižničarka vraća knjige na policu i stvarate mi dodatan posao, a vrijeme mogu iskoristiti za pretvaranje u vukodlaka ili brijanje brkova.

To što sam starija od vas, ne znači da sam nužno i staromodnija… Ne pratim trendove iz sasvim drugih razloga (stručan termin za moj način života je “informacijski primitivizam”, a predstavlja svakodnevno djelovanje ograničavajući se isključivo na one informacije koje su mi potrebne za život, koliko je to moguće uopće…) – ali eto, znam tko je Justin Bieber. I ne samo to, nego volim ovu njegovu pjesmu.

U početku sam više voljela knjige nego ljude, priznajem. No to odavno nije tako.

Knjižnica “koja oduzima dah” nikako nije ona koja smrdi po starim knjigama, već ona koja smrdi po novim knjigama i ona u koju možete doći učiti i raditi zadaće, ali i zabaviti se, provjeriti novosti na svojim profilima na društvenim mrežama, komunicirati i družiti se s drugim ljudima – pa čak i odmoriti ili naučiti nešto neočekivano i neuobičajeno… To je knjižnica u kojoj se vaša mišljenja uvažavaju i gdje možete doći – da jednostavno samo budete tamo. Ukratko 🙂

Nikad ne gledam u prazan ekran računala i bezveze tipkam, praveći se da radim – umjesto toga, držim neke papire u rukama. Šalim se – ali ne mogu vjerovati da su neki od vas mislili da je ovo istina! Eh, da bar znate koliko posla ima oko planiranja svih ovih aktivnosti kako bih vas namamila samo da uđete u knjižnicu – a tek da se zadržite u knjižnici – a tek da dođete opet. Na nastavi morate biti – ali u knjižnici ne morate. Pogotovo uz sve te zabavn(ij)e stvari koje nemaju nikakve veze s knjigama i knjižnicom.

Da, mislim da knjige nisu za vas niti je većina vas za knjige – no neki od vas su ovo pogrešno shvatili jer ne razlikujete pojmove “knjiga” i “djelo”. Mislim da većina vas preferira neki drugi medij/oblik/format nego što je to “tradicionalna” knjiga. Svi čitate i to svakodnevno – niste toga niti svjesni. Pomislite samo, jedno istraživanje kaže da je prosječna osoba izložena 3.000 propagandnih poruka dnevno. To doista zvuči nevjerojatno, sve dok ne pomislimo na količinu propagandnih poruka u novinama, na radiju, televiziji, jumbo plakatima, mrežnim stranicama, u elektroničkoj pošti itd. Molim vas, nemojte pokušavati utvrditi koliko toga pročitate, jednostavno vjerujte Peggy Barber i Lindi Wallace u “The Power of word-of-mouth marketing” iz American Libraries 40, 11(2009), str. 36.

Eto, toliko od mene. Vidimo se sutra 🙂