Rezultati bajkaonice

Ne tako davno, održali smo kreativnu radionicu pisanja alternativnog završetka Crvenkapice…

U suradnji s L. Kopić, našom nastavnicom hrvatskog jezika i književnosti, odlučile smo da je pobijedila priča Matka Poslončeca. Jako nam se svidjela i priča Marije Torjanac koju smo također nagradili simboličnom nagradom, kao i priču Lane Dakić u kojem se spominje određeni djelatnik škole koji spašava stvar – ali nećemo otkriti koji 😀

 

1. mjesto – Matko Poslončec

Crvenkapica pokuca na vrata i uđe unutra. Kad ono, baka i vuk gledaju tekmu Real Madrid i Ajax. Vuk je navijao za Real Madrid, a baka za Ajax. Tijekom tekme su se svađali (zato što je Real Madrid gubio). Pofajtali su se. Baka je ugrizla vuka, a vuk je zatim pojeo baku. Za to vrijeme, Crvenkapica se sakrila. Kada se malo ohrabrila, otišla je kod bake u sobu i uzela snajper. Vuk je za to vrijeme pokušao pobjeći, jer je znao da će biti kriv za bakin nestanak. Međutim, Crvenkapica se popela na tavan i s prozora upucala vuka. Otrčala je do njega i razrezala mu trbuh te izvadila baku. Kada je baka ugledala Crvenkapicu, pitala ju je: “Tko je zabio zadnji gol za Ajax?”

 

2. mjesto – Marija Torjanac

Crvenkapica pokuca na vrata bakine kuće. Uto se vrata otvore te izađu baka i vuk.

“Hvala ti na svemu!”
“Nema problema!”
“Što se ovdje događa? Zar se niste svađali prije par dana?” – upitala ih je Crvenkapica.
“Jesmo, ali smo se pomirili.”
“Tvoja baka me je pozvala na kavu i onda smo porazgovarali o svemu…”
“I onda smo se pomirili.”
“Dobro… Nego… Mama ti je poslala malo kolača, šunke, jaja i svježeg luka, za Uskrs.”
“Hoćeš li doći na objed za Uskrs?” – upitala je baka vuka.
“Vrlo rado!” – prihvatio je vuk.

I tako su živjeli sretno i zadovoljno do kraja života 🙂

 

Kada bi postojala nagrada za najoriginalniju šifru kojom su se učenici potpisivali na radove, uvjerena sam da bi “Sliniša Skliziguzić” uvjerljivo pobijedio. I dalje ne znam koji se učenik krije iza te šifre, a možda i bolje da ne znam 😀

Jezoviti ljubavni oglasi :)

Kako ste proveli proljetni odmor? 🙂

Ja sam napokon završila s čitanjem (i proživljavanjem) bajki koje nisam stigla pročitati (ni proživjeti) između Međunarodnog dana dječje knjige i Noći knjige.

 

Kad smo već kod Noći knjige, jeste li znali da je vaša knjižničarka poslala priču “Moja zadnja rečenica” na književni natječaj KRONOmetaFORA koja je ušla u finale – no na proglašenju pobjedničke priče na svečanoj manifestaciji povodom Noći knjige očekivano nije pobijedila 🙂

 

Htjela bih vam skrenuti pozornost na ove slikovnice…

20190416_114307

Privuklo me je ime “Ana Kolega“, jer smo svojedobno bile prijateljice na Facebooku… A sve je počelo tako što sam u Malom Lošinju kupila razglednice s njezinim ilustracijama u nekoj suvenirnici. Te ilustracije su me toliko dirnule da sam naprosto morala stupiti u kontakt s njom. Kada sam počela raditi u ovoj školi, na polici sam ugledala ove slikovnice i još jednom se oduševila!

Nisam sigurna jesu li mi bolji Jezoviti ili Ljubavni oglasi, no svakako bacite pogled na oglase i javite se na njih 🙂

Bajkaonica?

Bajkaonica ili kreativna radionica pisanja po uzoru na onu koju pohađam i o kojoj sam već pisala, danas me je obradovala više nego učenike 6. razreda koji su mislili da je nagrada za najbolji rad romantično putovanje sa mnom!

 

20190417_101441IMG-0d1e72e597cbca579622c035103137d0-V

Koliko truda oko izrade ukrasa za kosu, da se na kraju ne bi ni vidjeli na fotografiji 😦 (nadam se da se barem vlasulja vidi!)

 

Nakon što sam im objasnila da se šalim za romantično putovanje, razgovarali smo o tome kako završava Crvenkapica i složili se – da smo svi mislili da završava različito.

Od pucnja iz lovčeve puške, mahanja lovčevom sjekirom ili rezanja trbuha škarama (bacanja vuka u bunar ili rijeku – a ja sam pročitala da je pao zbog težine kamenja u trbuhu) – u svakom slučaju, strašno.

Zadatak je bio napisati novi završetak Crvenkapice uz uvjet da ne završava onako kako zapravo završava 🙂

Još uvijek čitam i uživam u pričama. Neke su strašne, neke ljubavne, neke humoristične, neke akcijske… U nekima se pojavljuju i određeni djelatnici škole 😀

Teško je odabrati najbolju, no svakako će biti objavljena na blogu!

 

Danas je službeno posljednji dan nastave prije proljetnog odmora – čime službeno završavamo s aktivnostima povodom Međunarodnog dana dječje knjige i Noći knjige koja tek dolazi.

Bilo je ludo i (ne)zaboravno 🙂

VELIKA donacija dječjih knjiga i društvenih igara – Kristina Sušić

Naša draga nastavnica Kristina Sušić, itekako je Međunarodni dan dječje knjige i Noć knjige učinila posebnim.

Našoj školskoj knjižnici je poklonila doslovce VELIKU donaciju dječjih knjiga (posebice slikovnica koje su nam itekako potrebne!) i društvenih igara.

 

 

Moju mamu i mene, “Heidi” i “Maja” su podsjetile na davna vremena…

VELIKO hvala od svih nas, od ❤

 

I molim učenike da prestanu skidati cirkone s natpisa za nove knjige, ne rastu na drveću 🙂

20190410_112019

 

Usput…

Emanuele Castano i David Comer Kidd iz New Yorka proveli su istraživanje kojim su utvrdili da čitanje poboljšava sposobnost empatije i komunikaciju s drugim ljudima – razumijevanje kompleksnih književnih svjetova i likova čitatelje priprema i za bolje razumijevanje ljudi i svijeta oko sebe. Dakle, tko čita knjige, dobar je i s ljudima 🙂

Pitanje je ipak – onaj tko skida cirkone s natpisa za nove knjige, hoće li nastaviti biti dobar s knjižničarkom? 🙂

“50 nijansi lektire” i “Kako govoriti o knjigama koje nismo pročitali”

Da je “50 nijansi lektire” zapravo tek jedna nijansa, saznala sam od razreda čiji identitet neću otkriti 🙂

Potaknuta izjavom učenice iz navedenog razreda – “Zašto su u knjižnici samo dosadne knjige?”, organizirala sam nastavni sat u obliku otvorenog razgovora s učenicima – želeći im odgovoriti na navedeno pitanje.

Učenici su bili u mogućnosti reći što doista misle i osjećaju glede knjiga, školske lektire, čitanja općenito te školske knjižnice.

 

Nastojala sam im pojasniti “ljubavni trokut” – u kojem su oni kao čitatelji, čitanje i knjiga. No zapravo bi mogao biti “ljubavni četverokut” jer je za čitanje bilo kojeg teksta potrebna motivacija…

 

Najviše smo razgovarali o tome:

  • zašto su spremni uložiti jednaku količinu ili čak i više vremena na pronalaženje informacija o lektiri koju trebaju pročitati, nego što bi im možda trebalo za čitanje same lektire;
  • koji su od njih oni učenici koji imaju loš(ij)e ocjene iz lektire, ali su svoje slobodno vrijeme voljni provesti uz knjigu po svom izboru te koje su to knjige koje u njihovom životu imaju značenje (a koje su one koje nemaju);
  • tko je “kriv” za to što čitaju manje ili za to što uopće ne čitaju – njihovi učitelji i nastavnici, knjižničari, roditelji, oni sami ili netko drugi, treći, deseti…

 

Zamolila sam učenike da na kraju diskusije napišu zašto dolaze ili zašto ne dolaze u školsku knjižnicu, uz bilo kakav savjet koji bi mi koristio za poboljšanje knjižnice.

Evo što su napisali:

 

Kako govoriti o knjigama koje nismo pročitali

– “Da biste mogli razgovarati o knjigama koje niste pročitali, ne bi vas trebalo biti sram što ih niste pročitali.”

Autor knjige je Pierre Byard, profesor književnosti iz Francuske. Profesor Byard kaže kako nema namjeru prestati predavati o knjigama koje nije pročitao, a na pitanje o tome kako je uopće počeo studentima govoriti o nepročitanim i samo prelistanim knjigama, odgovorio je da je to počeo raditi onog trenutka kad se prestao bojati kulture.

Što vi mislite?

Mogu li razgovarati o ovoj knjizi s vama, iako je nisam pročitala? 🙂

Čitajte ono što vam se sviđa

Na Facebook stranici Gradske knjižnice i čitaonice Belišće sam naišla na zanimljiv članak o tome kako istraživanja pokazuju da će mnogo djece radije posegnuti za slikovnicama koje nemaju klasičnu priču već za onima koje će im pobliže objasniti svijet – te da takve knjige ne bi trebale biti samo edukativne već imati i veliku umjetničku vrijednost (koja također potiče na maštanje, razmišljanje i nadopunjavanje vokabulara).

Svjetlan Junaković, jedan od naših najpoznatijih i najkreativnijih ilustratora slikovnica izjavio je da djeci ne treba nuditi Barbie i Disney šablone, da je jako važno kakvu slikovnicu dajemo djetetu jer mu time školujemo ukus, o kojem dalje puno stvari ovisi – kako će birati, u kakvom će stanu živjeti i kakvu garderobu nositi. I zaista, knjige koje nude jako zanimljiv sadržaj upakiran u umjetničke ilustracije pamte se za čitav život.”

Čitajmo djeci ono što im se sviđa.

tumblr_maabejllgg1qh0usho1_500

 

Rascvjetana ruža i zmaj u knjižnici

Jučer je knjižnica uistinu bila kao iz bajke 🙂

Knjižničarka je kao šumska vila učenicima 2. razreda na dekicama i jastucima čitala perzijsku bajku “Rascvjetana ruža” iz knjige Najljepše bajke svijeta…

 

Većina nas se složila oko toga da je bajka bila neobična, tužna, ozbiljna i strašna…

Svi smo se složili oko toga da prethodno ne samo da nismo čuli za ovu bajku nego ne znamo niti za jednu sličnu.

Također smo se složili oko toga da ne znamo pouku ove bajke! 🙂

Osim što smo razgovarali o tome kako smo se osjećali dok smo slušali o djevojci kojoj su iz usta ispadale latice ruža kada bi se smijala, pričali smo i o tome bi li voljeli više ovakvih sati u knjižnici, što nam se najmanje, a što najviše svidjelo na ovom satu te što smo danas naučili.

 

Ovo su najsimpatičniji komentari učenika:

20190411_10274120190411_10283920190411_10310920190411_10301420190411_10300520190411_10294520190411_10291020190411_102957

 

Kasnije smo se tukli jastucima – uz napomenu da me ne gađaju u glavu jer su mi u zbornici dodatno pomagali staviti “to na glavi”, za što mi je trebalo sat vremena izrade, a zbog čega sam jedva prolazila kroz bilo koja vrata u školi…

 

U školskom dvorištu smo puštali zmaja…

 

Sve u svemu, sve samo ne običan dan na poslu 🙂

Baš kao što je i bajka “Rascvjetana ruža” – neobična.