Da šaljem dalje?

Može li jedanaestogodišnji dječak promijeniti svijet? Film “Šalji dalje” iz 2000. god. pokazuje kako naizgled jednostavna ideja može donijeti više dobra nego sve velike humanitarne organizacije zajedno. U filmu, nastavnik zadaje tešku domaću zadaću učenicima osnovne škole – osmisliti ideju koja će promijeniti svijet. Ova zahtjevna zadaća ipak rezultira genijalnom idejom širenja dobra – učiniti 3 dobra djela osobama koje zauzvrat moraju nastaviti činiti isto.

pay-it-forward-chart1

Ne znam koliko će uspjeti ovaj projekt s razredom koji namjerno ne navodim, u slučaju da ne uspije 😀 Zbog štrajka i zaostacima s nastavom, svađica unutar razreda i poimanja da dobro djelo mora biti nešto veliko… Inspirirana ovim filmom, ipak sam predložila ovaj projekt 🙂

 

Posebice nakon što smo uspjeli prikupiti donacije za pacijente na bolničkom liječenju na jednom odjelu psihijatrije, u količini i kvaliteti koju nismo mogli niti zamisliti… Knjige, časopise, društvene igre, materijale za kreativne radionice, posuđe za kuhinju uz ostale stvari koje će im uljepšati dnevni boravak, čajeve, slatkiše… Našla se čak i usna harmonika!

Ovo vam je očiti primjer koliko je malo potrebno…

Pogrešno je pretpostaviti da je samo po sebi razumljivo da će netko nešto napraviti umjesto nas i da ima već dovoljno ljudi koji se bavi nečime pa se, eto, mi ne moramo uključiti. Moguće je ukazati na nečije (ili na vaše!) probleme i potrebe, a ukoliko osobe kojima se obraćamo nisu zainteresirane za pružanje podrške iz bilo kojeg razloga, nikako ne treba odustati nego se jednostavno treba obratiti drugima. Jasno, mnoga poznanstva i prijateljstva se dogode spontano, a ponekad je potrebno samo malo više vremena za to. Svaka pomalo neuobičajena tema je svima zanimljiva, ali valja razmotriti sve ljude koji nam mogu pomoći, pogotovo njegujući dobre odnose s njima koji su, posve razumljivo, vrlo zauzeti u današnjem vremenu. Zbog toga što neke ljude unaprijed odbacujemo kao potencijalnu pomoć, možemo reći i da većina njih do sada nije pomogla samo zato što nije bila priupitana za pomoć. Ljudi će dati nešto od sebe kada im je stalo do svrhe za koju se daje, ali mnogi će dati i samo ako ih se pita za nešto.

Postoji mnogo načina na kojima ljudima možete uljepšati dan, tjedan, mjesec, godinu, život. 

Pročitajte kako je jedna “kazna čitanjem” upalila i razmislite – ako već mislite da ne možete učiniti ništa dobro za nekoga, barem nemojte učiniti ništa loše 😉

Prije sam znala ostavljati lijepe poruke u knjige koje posuđujete. Sada sam nekako s riječi više prišla na djela (što nikako ne umanjuje moje riječi!).

Jedan dan u životu Superknjižničara

Učenici 3. razreda su dobili zadatak nacrtati jedan dan u životu Superknjižničara.

Žiri u sastavu njihove učiteljice Marije Hartman Šarčević i školske knjižničarke, jednoglasno je proglasio da su najbolji crteži učenica V. Brezak, P. Poslončec i I. Zajec.

20191105_08141420191105_08133120191105_081432

Bez naslova

Ostali crteži učenika, koje također pohvaljujemo, su:

 

 

Što vi mislite, koje osobine ima Superknjižničar? Kako izgleda jedan dan u životu Superknjižničara?

Ne pitajte mene, ja nisam Superknjižničar!

Ali bilo bi odlično imati više ruku da vam istovremeno mogu dijeliti knjige tako da nema gužve u našoj maloj knjižnici, da mogu stvoriti svaki naslov knjige koja vam treba ili koju želite (jer gotovo ništa nemamo u dovoljnom broju primjeraka), da vam pomognem u bržem čitanju, ali i da vam mogu umetati misli da knjige nisu dosadne, da sam nevidljiva tako da čujem što govorite o meni (aha!), da se mogu teleportirati i krasti knjige… ups. Ovdje stajem s pisanjem.

Želim vjerovati

Zbog dana kada se štrajkalo i zbog dana kada sam bila na bolovanju, zaboravila sam redovno objavljivati što se radilo u školskoj knjižnici.

 

Kako su stakla iza kojih se nalazim prozirna, želim vjerovati da se vidi crtež Stelle Nicole Jurine iz 1. razreda, na kojem je uprizorila nju i mene:

20191115_095913

 

Želim vjerovati da se vidi pjesma o Valentinu Gardilu iz 8. razreda, našeg poznatog bećara/lolu/bekriju, iako ne znam tko je napisao pjesmu za njega:

20191111_104155

 

Želim vjerovati da svi znaju da su učenici 3. razreda sa svojom učiteljicom Marijom Hartman Šarčević sudjelovali u ovom čitateljskom izazovu:

69690571_1322331087931821_2157385398748184576_o

 

No ne želim vjerovati da svi vide koliko sam umorna, iako moje pozadinske slike na uređajima i posvuda oko mene govore suprotno:

 

 

Zaboravila sam na Dan hrvatskih knjižnica!

Nisam, kako bih mogla zaboraviti na to?

“[…] obilježava se 11. studenoga, na dan donošenja prvoga hrvatskog zakona o knjižnicama radi stvaranja bolje vidljivosti knjižnica[…]”.

Razmišljajući o Nevidljivoj Ivi, kako samu sebe zovem, više zbog toga što me ponekad više vidite u zbornici nego u knjižnici (zato što nemam internet u knjižnici) ili mislite da sam stalno na toaletu (čula sam i za to, da, da!)… Je li knjižnica u kojoj radim barem vidljiva?

Koliko vas je zaista zapamtilo sve promjene koje su se dogodile u knjižnici u posljednje dvije godine, koliko radim ovdje? Knjižnica više ne izgleda kao prije (a ni ja!).

Ne sjećam se što sam radila 11.11., ali sam odlučila ne obilježiti posebno taj dan ove godine – zato što svaki dan radim na tome da knjižnica bude sve vidljivija i prisutnija.

Ponekad se baš namećem, guram na stubama, ostavim lažnu tarantulu i onda svi želite ući i vidjeti…

Šalu na stranu, većina vas “prekine” sa mnom nakon 5. razreda. Ne znam zašto. Ali zapravo znam. I to je, valjda, normalno. Odrastate i ići u knjižnicu više nije kul. Ali ipak ponekad dođete da vidite “šta ima” i na odlasku mi kroz smijeh dobacite da više ne čitate knjige, a ja vam dobacim da ćete od previše čitanja ionako poludjeti i postati preinteligentni za vašu dob.

20191114_10133520191114_10132920191114_10130320191114_10130820191114_10131320191114_10132020191114_10125920191114_101339

Imam bezbroj ovakvih neduhovitih natpisa, ali ovi su mi jedni od dražih. Hvala određenim učenicama 8. razreda koje su mi pomogle u rezuckanju… 🙂

 

Kad smo još u razgovorima o Mjesecu hrvatske knjige u ritmu čitanja, sastavila sam popis, ali ne kao onaj ubojica s popisom ljudi koje ubija uz glazbu iz Endeavoura, nego popis ideja od kojih ćete sve odbiti. Ali o tome nešto kasnije.

Endeavour je serija koju gledam, uz reprize i reprize repriza. Volim sumorni ugođaj u seriji, kišu, tmurne oblake, nostalgiju, melankoliju, to što ga nitko ne razumije (iako je to sada in), glazbu u seriji… A i ja kao Endeavour Morse ovakva dolazim na posao:

 

tumblr_inline_pqmjpxpys21r63fnq_1280endeavour_2-2

Endeavour Morse sluša klasičnu glazbu i voli opere, uz tu seriju sam se vratila nekim pjesmama koje sam davno voljela:

1

2

3

4

No vama je možda poznatija jedna predivna pjesma iz ove video igrice:

Da, vaša knjižničarka je odigrala ovu igricu. Ali ne voli video igrice.

O mom glazbenom (ne)ukusu!

Učenici 5. razreda su prigodom Mjeseca hrvatske knjige “u ritmu čitanja” ispunjavali ovaj upitnik o knjižničarkinom glazbenom (ne)ukusu 🙂

20191101_180354

Većina je odgovorila da volim slušati rock i metal – zato što tako izgledam (?).

Ali dosta njih je odabralo i da volim slušati glas našeg nastavnika povijesti, zato što im je odgovor zvučao humoristično.

Što se tiče glazbe i zvukova koji najviše živciraju školsku knjižničarku, većina njih se odlučila za “cajke” zato što to “stariji ljudi poput mene” ne vole.

Nitko nije zaokružio da me živcira glas mog muža, što je jako čudno… No zabrinula su me 2 učenika koji su odabrali da ne volim učeničke glasove! Hej, ljudi! Pa odakle vam to?

 

Koji su najtočniji odgovori?

Što se tiče prvog pitanja, svi odgovori su točni osim jodlanja. A što se tiče drugog pitanja, najviše me ipak živcira rap i hip-hop uz cajke. Eto. Misterij razotkriven.

Nažalost, rijetko kad slušam glazbu (zbog malog djeteta u kući – više volim tišinu), ali kad je slušam (kasno navečer, dok svi osim mene spavaju), to je većinom ovo i ovo. Misterij razotkriven.

Mog muža živcira auto-looper koji sam dodala na YouTube, jer kada pronađem novu omiljenu pjesmu, slušam je neprestano – dok mi ne počne ići na živce.

Nema smisla da vam pričam o Nicku Caveu, Tomu Waitsu… Nismo ista generacija. Što ne znači da sam Nosferatu i da ne znam što vi volite. I ja živim u 2019. godini, znate…

Witch__s_Brew_by_jessiechrist

Melem za uho

Uporno i naporno pokušavam učenicima preporučiti poeziju koja će ih nadahnuti (i od koje neće izdahnuti!), no nisam uspjela nikoga nadahnuti. Čak niti povezivanjem slika s riječima, nisam to uspjela – iako slušaju glazbu. Je li glazba poezija?

Izložila sam odabranu poeziju svog najdražeg autora – “Genij gomile” i “Dinosaurija, mi”. Većinu drugih nisam mogla izložiti zbog neprikladnih riječi za osnovnu školu (aha, jesam li vas sad zainteresirala?).

20191107_100030

Pri tome sam na umu imala da bi učenike možda više zanimala poezija koja odražava “njihov” jezik (jezik se neprestano razvija kroz odbacivanje određenih riječi i prihvaćanje novih u uporabu), drugačije svjetonazore od ustaljenih normi i tradicije te potpunu slobodu izražavanja.

Kolegama sam u zbornici izložila poeziju Roberta Roklicera s kojim sam imala prilike i osobno komunicirati, a ne na panou u školskom predvorju, također zbog neprikladnih riječi.

Uz ideju za pisanje pjesme koju sam imala na radionici kritičkog čitanja i kreativnog pisanja “Pisaće mašine” kao dopisni član… Odabirući određenu pjesmu, ispod svakog stiha ispišemo vlastite asocijacije i misli od kojih zatim odaberemo najbolje i dobijemo svoju pjesmu! U nedostatku inspiracije, tuđi stihovi nam služe tek kao polazište 🙂

 

Vezano uz prethodnu objavuDoživljavamo li glazbu u riječima i slikama, ili na neki poseban način?

 

Žao mi je zbog toga što učenici izbjegavaju poeziju, ali slušaju glazbu (glazbu slušaju svi i sluša se svuda?). Dok ovo pišem, slušam ovo

Prepoznajemo sretnu i tužnu glazbu, a ona koju slušamo za osobno uživanje itekako izražava našu osobnost – kroz nju otkrivamo i sebe i druge. Uz omiljene pjesme doživljavamo i prolazimo kroz određene životne situacije – te ih zauvijek zapamtimo ponekad i povezujući ih baš s glazbom. Neki od nas pjevaju, sviraju, plešu, pišu…

 

Interaktivne knjige sa zvučnim efektima nailazimo na sve više polica, poboljšavajući iskustvo doživljaja. Neki vole čitati uz omiljenu glazbu, dok neke glazba ometa i odvraća im pozornost od čitanja stoga preferiraju potpunu tišinu. Zaključak – čitajte onako kako vam najviše odgovara! 🙂

 

JESTE LI ZNALI?

Glazba kao terapija predstavlja uporabu glazbe u obrazovnom i medicinskom, ali i u svakodnevnom okruženju – glazba itekako djeluje na naše emocije. Štoviše, glazbena terapija se provodi kod ljudi koji pate od bolesti živčanog sustava – aktivira određena područja mozga i stimulira emocionalne odgovore, ponašanje, pamćenje, pozornost (primjerice, ljudi koji boluju od demencije, Parkinsonove bolesti, moždanog udara, različitih ozljeda mozga i kognitivnih deficita).

Istrage gospođice Sopkišer

Dok frizurom sve više nalikujem na gospođicu Fisher, također se bavim istraživanjem i to ne samo detektivskim…

Iva Sopka

Posljednje što sam istraživala bio je utjecaj riječi i slika na nas, inspirirano ovim filmom.

Zanimalo me je mislite li da slika doista govori 1000 riječi kako se inače kaže, ili riječ govori 1000 slika? Doduše, neki od vas su prvi put čuli za ovu uzrečicu…!

Naš cijenjeni nastavnik povijesti bi vam u sekundi mogao citirati sve šokantne i moćne riječi iz određenih razdoblja koje su započinjale ili završavale ratove. A slike?

Zanimalo me je možete li opisati nikad stvorenu sliku i koje biste riječi odabrali za nju… Bi li vam veći problem bio u odabiru riječi ili zamišljanju slike…

Gledamo li slike tek očima ili ih i osjećamo? Ovisi li to o našoj inteligenciji ili interesu, raspoloženju…?

Kako komuniciramo bez riječi?

Znamo li čitati s usana?

Znamo li čitati i ono neizrečeno? Ono između redaka. Neki su prvi put čuli i za čitanje između redaka…!

Dok šaljemo poruke jedni drugima, govorimo li samo nešto značajno?

Postoje li “stvari” koje se ne mogu opisati? Ni s 1000 riječi ni s 1000 slika?

Ne možemo birati što osjećamo, ali možemo to opisati. Ili ipak ne možemo?

Dakle, što ima više utjecaja na nas – riječi ili slike?

 

Podijelila sam ovaj upitnik učenicima 6., 7. i 8. razreda…

20191101_180358

Ispostavilo se da većina učenika smatra da slika vrijedi više od 1000 riječi te da ne mogu opisati osjećaje, svemir i boga – jer ne znamo kako izgleda.

Školski kolege su najviše problema imali s opisivanjem pojma “vrijeme”…

Najbolji mi je, ipak, bio odgovor da se ne može opisati poza ovog čike na papiru 😀

 

Mjesec hrvatske knjige u ritmu čitanja traje još sutra – kada ćete saznati što su učenici odgovorili u ispitu znanja o glazbenom (ne)ukusu školske knjižničarke, koju je poeziju knjižničarka preporučila od ❤ i nešto više o terapiji glazbom…