Nešto sasvim osobno

Osim što opet ne spavam…

mr_fox_by_francyfra-d64f9ub

 

Čovjek od početka vremena ostavlja tragove kao svoje poruke. Sada ne govorim o spiljskim crtežima niti o književnim djelima ili o bilo kojim drugim načinima umjetničkog izražavanja, već o tragovima na koži. O sve popularnijim tetovažama koje su kao kulturna praksa zabilježena na svim stranama svijeta.

Poruka koju čovjek prenosi putem tetovaža na njegovu tijelu često ne odgovara načinu na koji je drugi poimaju, iako tijelo kao nositelj tetovaže pokazuje određene misli i osjećaje, ali samo njezin nositelj zna istinsko značenje tetovaža. Aha!

Iako su tetovaže sve popularniji oblik izražavanja i pokazivanja doživljaja sebe, ali i svijeta oko sebe, isto je tako popularno i osuđivanje tetoviranih osoba. Paradoksalno, primjećujem i sve više tolerancije.

Nažalost, ja osobno doživljavam uglavnom negativne reakcije.

Tetovaže su svojevrstan identitet čovjeka koji je nosi. Opet, ne govorim o tetovažama koje su korištene u svrhu dehumanizacije čovjeka (obilježavanja čovjeka kao roba, zatvorenika i sl.). Govorim o ljudima koji se svjesno daju tetovirati.

O ljudima poput mene.

Kroz razvoj društva u cjelini, promijenili su se i standardi ljepote. Živimo u društvu u kojem je vanjski izgled vrlo važan, ako ne i najvažniji (iako mislimo suprotno jer ne volimo o sebi samima misliti kao o površnim osobama). Trendovi u tetoviranju su se također promijenili.

Koliko čujem, kod nas su najpopularniji domoljubni i religijski znakovi, datumi rođenja djeteta, satovi i znak za beskonačnost.

Ima li svaka tetovaža umjetničku vrijednost? Mora li je uopće imati? Jesu li tetovaže postale tek odraz pomodarstva, ili još uvijek upućuju na osobe impulzivnog ili rizičnog ponašanja? Različita znanstvena istraživanja su pokazala povezanost tetovaža i piercinga s negativnim poimanjem sebe i svijeta. Također, pokazala su i da su tetovaže i piercinzi tek umjetničko izražavanje i ukrašavanje tijela, s dubokom pozadinskom pričom.

Ovo je moja priča.

Prvu tetovažu sam odlučila napraviti u društvu svoje najbolje prijateljice, inače nekada moje profesorice engleskog i njemačkog jezika (o kojoj sam već pisala u više navrata, ali najviše ovdje), koja se prva odvažila za tetovažu. Odabrala sam 3 ptice, zbog svoje najdraže pjesme svojeg najdražeg književnika – „Plavi drozd“ Charlesa Bukowskog, s kojim i s kojom se i danas najintimnije poistovjećujem. Tetovirane su svjesno na desnu lopaticu kako ne bi bile vidljive, odnosno kako ne bih imala problema tijekom nastavka školovanja i općenito, kod kuće.

Mama je bila i ostala negativnog pogleda na tetovaže (i piercinge), ali i mog smisla za humor i nakita koji nosim. I stila odijevanja.

Prošlo je mnogo godina nakon te tetovaže… Značenje te tetovaže i njezina ljepota su bile jedina stvar koja se nije promijenila kod mene. A promijenilo se sve ostalo. Odnosi unutar obitelji, prijatelji, neprijatelji, ljubavni partneri, glazbeni ukus, interesi… Počela sam ozbiljno razmišljati je li razumnije tetovirati nešto što ima značenje, ili samo lijepu sliku koja će zauvijek ostati lijepa, čak i ako se njezino značenje u našem životu promijeni.

Oduvijek sam voljela tetovaže i piercinge, samo nisam imala dovoljno samopouzdanja kako bih se nosila s time (ali ni novca da si ih priuštim), u ono vrijeme kada moji vršnjaci to nisu činili. Vjerujem da bi me tijekom školovanja gledali kao osobu željnu pažnje, koja se na taj način agresivno nameće i želi pokazati da nije poput ostalih. Da, vjerujem da bih imala problema da sam u ono vrijeme napravila sve ovo što sam napravila kasnije, u 32. godini života. Što je, jasno, shvaćeno kao rana kriza srednjih godina. Što bi drugo inače bilo?

Što će mi toliko tetovaža i piercinga? Zašto sve druge tetovaže prikazuju lisicu? Što ako me kćerka ili netko drugi povuče za piercinge i ostanem bez kože, a s ožiljkom? Što ako dobijem otkaz zbog toga?

Obzirom na to da ljude promatram isključivo kroz njihove osobine i djela, a ne kroz njihov izgled i riječi, recimo da sam kroz tetovaže i piercinge usput željela pokazati diskriminaciju, generaliziranje, ksenofobiju, predrasude, seksizam, stereotipe, šovinizam, ali i karnizam i specizam.

Dok zapravo…

the_fox_and_the_cat_by_francyfra-d65s5ni

Zapravo samo volim tetovaže i piercinge – doživljavam ih kao nakit i u skladu s njima nosim pomno odabrane haljine, šminku i drugi nakit.

Volim osjećaj da nešto činim samo za sebe, unatoč neodobravanju mnogih, što znači i da sam napokon počela tražiti ugodu u zamjenu za ugađanje. Velika životna promjena.

Volim salon za tetoviranje i piercing u koji idem. Volim djelatnike tamo.

Mnogi ljudi kažu da ih ne zanima i ne brine što drugi misle, ali mene zaista ne zanima i ne brine. Volim taj osjećaj. Također velika životna promjena.

Volim lisice, a sasvim slučajno imam i neke osobine Muldera Foxa. Osjećajan sam tip kojemu sve u životu poprima neko značenje, zbog čega i život za mene (odnosno, i za Muldera Foxa) ima megalomansko značenje.

fox mulder

Uspjela sam postići savršen sklad lijepih slika lisica, iza kojih je duboka pozadinska priča. Dublja od slojeva kože.

I da, ljepota je u očima promatrača, baš kao što je i ružnoća.

Što god drugi mislili o svemu tome…

7b1960ec664c9df9c2411075ea89acce

🙂

Basna o čovjeku

Imala sam čast istraživati o gavranu i lisici za učenike 3. razreda, o kojima uče u basnama.

Posebnu pozornost sam, naravno, posvetila lisici.

One su sada već čest prizor i u našem području. Bitno je znati da ne napadaju i da nisu opasne, a da je normalno da dolaze u našu blizinu jer su gladne (ili znatiželjne?). Ne mogu se sakriti dobro kao manje divlje životinje – no vidjeti divlju životinju bi trebao biti normalan prizor jer one i jesu dio naših gradova. U našoj okolici ponekad vidimo i lasice, kune, ježeve, vjeverice – ali zašto zaziremo od lisica?

Od 2011. godine se provodi oralno cijepljenje lisica i nema potrebe za strahom od bjesnoće (osim od bijesnih ljudi, za koje ponekad nema lijeka?). Prijaviti treba životinje čudnog ponašanja (a ljude?), no ne samu njihovu prisutnost.

the_little_prince_and_fox_by_dreamstone-d4smilr

Također, trebate znati da divlje životinje pripadaju divljini, a ne vašim domovima. Nitko ne može stvoriti uvjete u zatočeništvu koje te životinje trebaju, bez obzira na to koliko su vam te životinje drage i lijepe te koliko ih volite.

Trebate poznavati posebne nutricionističke potrebe tih životinja (čak i pojedinih vrsta mačaka), a da ne spominjemo veličinu prostora za život koju takve životinje trebaju. Zbog toga su izložene stresu, usamljenosti, depresiji. Neke od njih su predatori i ne mogu vas razlikovati od plijena te naprosto ne mogu biti vaši kućni ljubimci.

Svakako proučite što učiniti kada nađete ozlijeđenu divlju životinju, njihovu mladunčad, kome prijaviti navedeno jer je sve regulirano posebnim zakonima, kako hraniti ptice zimi i o kućicama za ptice itd.

Izvor 1, Izvor 2

tea_fox_by_ellemrcs-d5q54od

Ujedno vas podsjećam na ovaj članak, napisan povodom Svjetskog dana zaštite životinja!

Budite suosjećajni kao vaša knjižničarka. ❤ Možda nećete daleko dogurati, ali ćete pomoći onima kojima je suosjećajnost potrebna ❤

Jednom prilikom ću možda napisati i zašto je baš lisica nekako postala moj zaštitni znak… A i o bijesnim ljudima – kako ih uočiti, što učiniti kada oni uoče vas i kako što prije pobjeći od takvih. U principu, nešto kao savjeti za preživljavanje od zombija. Za početak, možete se zaštiti knjigom – pokažite im bilo koju knjigu i odmah će umrijeti od straha ili dosade, ili će naprosto pobjeći od vas.

fox_forest_by_queenofcuriosity-d4xk3bo

O liječenju bojama, knjigom…

Postavili smo knjižnične putokaze u raznim bojama, na kojima su razne “poštapalice” i “pošalice” (neke od njih su nazivi nekih knjižničnih programa i usluga za djecu i mladež, neke su nazivi nekih članaka o (ne)kulturi čitanja, dok su neke poznate (ne)istine o knjigama/knjižničarima/knjižnicama)…

20190402_090156

Sve pokazuju istosmjerno – na mjesto gdje sjedi vaša školska knjižničarka.

Zapravo sam ih krivo usmjerila i zalijepila, a popravljanje bi zahtijevalo da krenem ispočetka sa svime pa budite zadovoljni lažnim ali simpatičnim objašnjenjem na ukazivanje na moj radni stol, ok? 🙂

 

Znamo da smo bojama dodijelili određena značenja, a što mislite o terapiji bojama tj. kromoterapiji? Koliko vjerujete u kristaloterapiju ili u aromaterapiju?

A vjerujete li u terapiju knjigom?

 

Svaki put kada se nasmijete ili rasplačete tijekom pisanja, čitanja ili slušanja – ta priča je na vas djelovala i ostavila nekakav dojam. Na isti način, knjige koje čitate ili koje slušate dok vam ih netko drugi čita, na vas mogu imati pozitivan (čak i ljekovit) učinak.

Hrvatska enciklopedija biblioterapiju definira kao liječenje mentalnih, emotivnih i socijalnih problema – upravo knjigom odnosno književnošću. Primjenjuju je knjižničari, učitelji, psiholozi, socijalni radnici itd., individualno ili u skupinama potpore. Biblioterapija je, dakle, čitalačka aktivnost kojom se nastoji ciljano identificirati čitatelja s likom u knjizi u svrhu sigurnog načina ispitivanja vlastitog ponašanja te pobuđivanja pozitivnih i zdravih emocija.

Vrlo često doživljavamo kao da se sve zapisano u knjigama zaista dogodilo (izuzev onih knjiga koje i jesu temeljene na istinitim događajima pa se navedeno podrazumijeva, no sada mislimo na beletristiku ili „lijepu književnost“, kako je inače zovemo).

Čitanje je (ali i pisanje) itekako terapeutsko sredstvo, poput razgovora s prijateljem kojemu se možemo povjeriti bez straha od osude ili odbacivanja. Mnogi ljudi priznaju kako su im određene knjige promijenile život – zbog toga što su velik izvor informacija i znanja o životu, često nam pomažu u svladavanju životnih poteškoća s kojima se susrećemo, a ponekad nas čak i upozore na one nadolazeće.

Razgovor o knjigama koje govore o „problemima učenika“ ne služi samo u svrhu poticanja na čitanje već i osvješćivanja učenika na pravovremeno reagiranje na probleme i traženje odgovarajuće (stručne) pomoći – a usto ne djeluje kao napad na osjetljive teme.

Prema knjigama koje učenici čitaju u slobodno vrijeme, možemo zamijetiti ne samo teme koje ih zanimaju nego i probleme s kojima se susreću. Čitanjem takvih knjiga i razgovorom o njima (a također i kroz stvaralačko pisanje), razmišljanje o problemima književnih likova nudi mogućnost rješavanja vlastitih te nastupa određeno olakšanje – pojašnjavanjem problematičnih situacija i smanjenjem emocionalne napetosti kroz poistovjećivanje s književnim likovima.

 

Meni pomaže, a vama?

Istina ili laž?

Nisam ni slutila da bi slikovnice o kućnim čudovištima mogle potaknuti toliko različitih načina obrade teme…

Ukoliko ste propustili, svakako pogledajte što smo radili u 1. razredu, 3. razredu i 5. razredu te tko je mačak Kosta.

U javnost smo iznijeli “prljavo rublje” o knjižničarima (da ne kažem – prljavi veš)!

20190327_10523120190327_105205

“Okačili” smo tvrdnje o knjižničarima i knjižnicama, a učenici su nagađali jesu li istinite ili lažne – te su, priznajem, pogađali 🙂

20190327_10521220190327_10521720190327_10522020190327_105224

Koliko se šalim, toliko sam i ozbiljna.

Stereotipa i predrasuda o knjižničarima ima – koliko ima i članova knjižnice.

Najčešći su da su knjižničarke dosadne (naime, “muških” knjižničara niti nema), nose naočale i punđu, imaju brkove (ja svoje redovno brijem, molim lijepo!)…

I onaj najgori od svih – knjižničarke ništa ne rade. Samo sjede i čitaju.

Ako ste se susreli s takvom knjižničarkom, žao mi je. Velika vjerojatnost je da ste se s ljudima koji “ništa ne rade” susreli i na drugim radnim mjestima. Ima mnogo teških i po život opasnih poslova… Često se čini da je najteži posao na svijetu ipak – onaj koji obavlja osoba koja ga ne voli.

 

Dakle, da ponovim…

Ne znam imena svih pisaca i knjiga. Nisam pročitala sve što je ikad napisano i zbija ni ne namjeravam. Mislite li da je to uopće moguće? Kao knjižničar, trebam znati gdje koja knjiga stoji, a za to postoji mnogo pravila koja također moram znati. No zamislite da ipak trebam pročitati svaku knjigu… Biste li ikad imali kreativne radionice sa mnom? Kako, kad bih morala čitati cijeli dan?

Dlake na mojoj odjeći su od mačaka, ne pretvaram se u vukodlaka. Srećom ili nažalost – klinička likantropija vam zvuči zanimljivije od knjižničarstva, ha?

Da, dobijem blagi živčani slom (zapravo, više njih) svaki put kad ne vratite knjigu na mjesto – uporno zanemarujete napomenu da knjižničarka vraća knjige na policu i stvarate mi dodatan posao, a vrijeme mogu iskoristiti za pretvaranje u vukodlaka ili brijanje brkova.

To što sam starija od vas, ne znači da sam nužno i staromodnija… Ne pratim trendove iz sasvim drugih razloga (stručan termin za moj način života je “informacijski primitivizam”, a predstavlja svakodnevno djelovanje ograničavajući se isključivo na one informacije koje su mi potrebne za život, koliko je to moguće uopće…) – ali eto, znam tko je Justin Bieber. I ne samo to, nego volim ovu njegovu pjesmu.

U početku sam više voljela knjige nego ljude, priznajem. No to odavno nije tako.

Knjižnica “koja oduzima dah” nikako nije ona koja smrdi po starim knjigama, već ona koja smrdi po novim knjigama i ona u koju možete doći učiti i raditi zadaće, ali i zabaviti se, provjeriti novosti na svojim profilima na društvenim mrežama, komunicirati i družiti se s drugim ljudima – pa čak i odmoriti ili naučiti nešto neočekivano i neuobičajeno… To je knjižnica u kojoj se vaša mišljenja uvažavaju i gdje možete doći – da jednostavno samo budete tamo. Ukratko 🙂

Nikad ne gledam u prazan ekran računala i bezveze tipkam, praveći se da radim – umjesto toga, držim neke papire u rukama. Šalim se – ali ne mogu vjerovati da su neki od vas mislili da je ovo istina! Eh, da bar znate koliko posla ima oko planiranja svih ovih aktivnosti kako bih vas namamila samo da uđete u knjižnicu – a tek da se zadržite u knjižnici – a tek da dođete opet. Na nastavi morate biti – ali u knjižnici ne morate. Pogotovo uz sve te zabavn(ij)e stvari koje nemaju nikakve veze s knjigama i knjižnicom.

Da, mislim da knjige nisu za vas niti je većina vas za knjige – no neki od vas su ovo pogrešno shvatili jer ne razlikujete pojmove “knjiga” i “djelo”. Mislim da većina vas preferira neki drugi medij/oblik/format nego što je to “tradicionalna” knjiga. Svi čitate i to svakodnevno – niste toga niti svjesni. Pomislite samo, jedno istraživanje kaže da je prosječna osoba izložena 3.000 propagandnih poruka dnevno. To doista zvuči nevjerojatno, sve dok ne pomislimo na količinu propagandnih poruka u novinama, na radiju, televiziji, jumbo plakatima, mrežnim stranicama, u elektroničkoj pošti itd. Molim vas, nemojte pokušavati utvrditi koliko toga pročitate, jednostavno vjerujte Peggy Barber i Lindi Wallace u “The Power of word-of-mouth marketing” iz American Libraries 40, 11(2009), str. 36.

Eto, toliko od mene. Vidimo se sutra 🙂

Mačak Kosta kojemu je svega dosta

U prethodnoj objavi smo se dotakli teme stereotipa, predrasuda, diskriminacije i generaliziranja…

Kada smo razgovarali o našim iskrivljenim i/ili u potpunosti krivim predodžbama, govorili smo o ljudima, a zaboravili smo spomenuti životinje.

U knjižnici je odnedavno Kosta…

Mačak Kosta kojemu je svega dosta. Za ostatak teksta o njemu, povećajte fotografiju 🙂

To je maskota naše knjižnice, ali i mnogo više…

Na Kostinoj grebalici su izložene knjige koje nas mogu poučiti više o mačkama, ali i o specizmu. Ukratko, specizam je diskriminacija na osnovi vrste.

20190327_111752

Knjigu mi je poklonila Paula Tomaš Ivandić o kojoj sam prethodno već pisala, a ja je poklanjam vama.

Čudovišta u nama i oko nas – opet i opet

Danas su učenici 5. razreda upoznali Maladonu i Starbeba (čudovišta brzopletog i neprirodnog odrastanja), Čipoglava (čudovište elektronskih igara) i Zgubidana Buljookog (čudovište televizije), Lipojka Kockoguza (čudovište mode) i Presvuka Jutrobuka (čudovište iz ormara za odjeću) te Zateleba Cmoka (čudovište zaljubljenosti).

VJEROVALI ILI NE, nakon što smo se informirali o Zatelebu Cmoku, jedan učenik je javno izjavio ljubav učenici u razredu ❤ – a njegovu hrabrost smo nagradili pljeskom 🙂

 

Školska knjižničarka je planirala crtanje čudovišta u školskom dvorištu (prilažem dokaz br. 1):

20190405_104308

Međutim, padala je kiša (prilažem dokaz br. 2):

20190405_100918

 

Učenici su se sjetili slikovnice Kućna čudovišta čije su priče čitali još s učiteljicom Mirjanom Majdenić… Razgovarali smo o tome smatraju li učenici danas, kada su 5. razred, da su prestari za čitanje slikovnica – i svi su rekli NE 🙂

 

Danas smo utvrdili što su stereotipi, predrasude i diskriminacija – čije smo definicije pronašli u Rječniku hrvatskoga jezika Vladimira Anića, Hrvatskom enciklopedijskom rječniku te Općoj i nacionalnoj enciklopediji…

20190405_105444

Priznali smo da ponekad unaprijed donosimo sud o ljudima koji su različiti od nas – na temelju njihovog izgleda, obrazovanja, spolne orijentacije, vjere, nacionalnosti, rase… – naprosto, bilo čega što je različito od našeg načina života i poimanja života te na temelju svega što ne razumijemo ili se niti ne trudimo razumijeti. Spomenuli smo i međugeneracijsku nesolidarnost, ali i ksenofobiju i seksizam, a posebnu pozornost smo posvetili i generaliziranju.

 

Učenice su trebale napisati njihova vlastita uvjerenja o tipičnim muškim manama i vrlinama, dok su učenici trebali napisati vlastita uvjerenja o tipičnim ženskim manama i vrlinama – razmišljajući o tome postoje li određene mane i vrline koje su tipične za žene i tipične za muškarce te koliko je u njima stereotipa, predrasuda, diskriminacije i generaliziranja.

 

O ženama smo saznali ovo:

  • previše vremena provode u kupatilu i trgovinama odjećom – pretjeruju u praćenju modnih trendova i higijeni
  • nose previše šminke na licu i nanose previše parfema
  • troše previše novca na manikuru i pedikuru te očekuju da im suprotan spol kupuje skupu odjeću
  • prave se važne
  • žele promijeniti muškarce
  • brzo se naljute
  • previše pričaju i stalno nešto komentiraju
  • ne znaju igrati nogomet, samo šutnu loptu gdje stignu, smotane su i boje se lopte
  • ne znaju fizički raditi
  • nikada ne bi željele čistiti štalu niti voziti traktor
  • dobro kuhaju i čiste
  • brinu se o muškarcima kada su bolesni

 

O muškarcima smo saznali ovo:

  • dosadni su i zanimaju ih bezvezne stvari
  • nisu u pravu
  • misle da sve znaju i da su pametniji od suprotnog spola
  • nemaju volje ni za što i lijeni su, samo gledaju TV i izležavaju se
  • pretjerano hvale sami sebe
  • razmaženi su
  • pretjerano kritiziraju suprotni spol i drže “predavanja” o tuđim pogreškama
  • misle samo na sebe
  • tvrdoglavi su i škrti
  • nepristojni su
  • stalno provociraju, bezobrazni su i agresivni, stalno se tuku
  • nemaju smisla za odijevanje
  • misle da su zgodni, a nisu
  • misle da imaju mišiće, a nemaju ih
  • zgodni su kada im suprotni spol odredi što da odjenu i kakvu frizuru da nose
  • imaju “mirisnije” parfeme od suprotnog spola, ali ne znaju odabrati odgovarajući parfem za sebe
  • koriste previše gela za kosu
  • znaju igrati nogomet, a ne vole kada ga igra suprotni spol
  • mogu brzo dobiti posao
  • znaju se izvući iz nevolje
  • ne mogu raditi više stvari istovremeno
  • loše se ponašaju prema suprotnom spolu
  • ne spremaju za sobom
  • ne pomažu u kućanskim poslovima
  • nemaju osjećaje

 

Iako smo se mnogim komentarima nasmijali, razmislite koliko je generaliziranje kada su u pitanju i žene i muškarci ograničeno i ograničavajuće.

 

Svakako pogledajte čudovišta u nama i oko nas koja su uprizorili učenici 3. razreda i učenici 1. razreda.

 

Da vaša školska knjižničarka općenito voli čudovišta i strašne stvari, govori i naljepnica na njenom obiteljskom automobilu:

20190404_073211

🙂