“50 nijansi lektire” i “Kako govoriti o knjigama koje nismo pročitali”

Da je “50 nijansi lektire” zapravo tek jedna nijansa, saznala sam od razreda čiji identitet neću otkriti 🙂

Potaknuta izjavom učenice iz navedenog razreda – “Zašto su u knjižnici samo dosadne knjige?”, organizirala sam nastavni sat u obliku otvorenog razgovora s učenicima – želeći im odgovoriti na navedeno pitanje.

Učenici su bili u mogućnosti reći što doista misle i osjećaju glede knjiga, školske lektire, čitanja općenito te školske knjižnice.

 

Nastojala sam im pojasniti “ljubavni trokut” – u kojem su oni kao čitatelji, čitanje i knjiga. No zapravo bi mogao biti “ljubavni četverokut” jer je za čitanje bilo kojeg teksta potrebna motivacija…

 

Najviše smo razgovarali o tome:

  • zašto su spremni uložiti jednaku količinu ili čak i više vremena na pronalaženje informacija o lektiri koju trebaju pročitati, nego što bi im možda trebalo za čitanje same lektire;
  • koji su od njih oni učenici koji imaju loš(ij)e ocjene iz lektire, ali su svoje slobodno vrijeme voljni provesti uz knjigu po svom izboru te koje su to knjige koje u njihovom životu imaju značenje (a koje su one koje nemaju);
  • tko je “kriv” za to što čitaju manje ili za to što uopće ne čitaju – njihovi učitelji i nastavnici, knjižničari, roditelji, oni sami ili netko drugi, treći, deseti…

 

Zamolila sam učenike da na kraju diskusije napišu zašto dolaze ili zašto ne dolaze u školsku knjižnicu, uz bilo kakav savjet koji bi mi koristio za poboljšanje knjižnice.

Evo što su napisali:

 

Kako govoriti o knjigama koje nismo pročitali

– “Da biste mogli razgovarati o knjigama koje niste pročitali, ne bi vas trebalo biti sram što ih niste pročitali.”

Autor knjige je Pierre Byard, profesor književnosti iz Francuske. Profesor Byard kaže kako nema namjeru prestati predavati o knjigama koje nije pročitao, a na pitanje o tome kako je uopće počeo studentima govoriti o nepročitanim i samo prelistanim knjigama, odgovorio je da je to počeo raditi onog trenutka kad se prestao bojati kulture.

Što vi mislite?

Mogu li razgovarati o ovoj knjizi s vama, iako je nisam pročitala? 🙂

O liječenju bojama, knjigom…

Postavili smo knjižnične putokaze u raznim bojama, na kojima su razne “poštapalice” i “pošalice” (neke od njih su nazivi nekih knjižničnih programa i usluga za djecu i mladež, neke su nazivi nekih članaka o (ne)kulturi čitanja, dok su neke poznate (ne)istine o knjigama/knjižničarima/knjižnicama)…

20190402_090156

Sve pokazuju istosmjerno – na mjesto gdje sjedi vaša školska knjižničarka.

Zapravo sam ih krivo usmjerila i zalijepila, a popravljanje bi zahtijevalo da krenem ispočetka sa svime pa budite zadovoljni lažnim ali simpatičnim objašnjenjem na ukazivanje na moj radni stol, ok? 🙂

 

Znamo da smo bojama dodijelili određena značenja, a što mislite o terapiji bojama tj. kromoterapiji? Koliko vjerujete u kristaloterapiju ili u aromaterapiju?

A vjerujete li u terapiju knjigom?

 

Svaki put kada se nasmijete ili rasplačete tijekom pisanja, čitanja ili slušanja – ta priča je na vas djelovala i ostavila nekakav dojam. Na isti način, knjige koje čitate ili koje slušate dok vam ih netko drugi čita, na vas mogu imati pozitivan (čak i ljekovit) učinak.

Hrvatska enciklopedija biblioterapiju definira kao liječenje mentalnih, emotivnih i socijalnih problema – upravo knjigom odnosno književnošću. Primjenjuju je knjižničari, učitelji, psiholozi, socijalni radnici itd., individualno ili u skupinama potpore. Biblioterapija je, dakle, čitalačka aktivnost kojom se nastoji ciljano identificirati čitatelja s likom u knjizi u svrhu sigurnog načina ispitivanja vlastitog ponašanja te pobuđivanja pozitivnih i zdravih emocija.

Vrlo često doživljavamo kao da se sve zapisano u knjigama zaista dogodilo (izuzev onih knjiga koje i jesu temeljene na istinitim događajima pa se navedeno podrazumijeva, no sada mislimo na beletristiku ili „lijepu književnost“, kako je inače zovemo).

Čitanje je (ali i pisanje) itekako terapeutsko sredstvo, poput razgovora s prijateljem kojemu se možemo povjeriti bez straha od osude ili odbacivanja. Mnogi ljudi priznaju kako su im određene knjige promijenile život – zbog toga što su velik izvor informacija i znanja o životu, često nam pomažu u svladavanju životnih poteškoća s kojima se susrećemo, a ponekad nas čak i upozore na one nadolazeće.

Razgovor o knjigama koje govore o „problemima učenika“ ne služi samo u svrhu poticanja na čitanje već i osvješćivanja učenika na pravovremeno reagiranje na probleme i traženje odgovarajuće (stručne) pomoći – a usto ne djeluje kao napad na osjetljive teme.

Prema knjigama koje učenici čitaju u slobodno vrijeme, možemo zamijetiti ne samo teme koje ih zanimaju nego i probleme s kojima se susreću. Čitanjem takvih knjiga i razgovorom o njima (a također i kroz stvaralačko pisanje), razmišljanje o problemima književnih likova nudi mogućnost rješavanja vlastitih te nastupa određeno olakšanje – pojašnjavanjem problematičnih situacija i smanjenjem emocionalne napetosti kroz poistovjećivanje s književnim likovima.

 

Meni pomaže, a vama?