O liječenju bojama, knjigom…

Postavili smo knjižnične putokaze u raznim bojama, na kojima su razne “poštapalice” i “pošalice” (neke od njih su nazivi nekih knjižničnih programa i usluga za djecu i mladež, neke su nazivi nekih članaka o (ne)kulturi čitanja, dok su neke poznate (ne)istine o knjigama/knjižničarima/knjižnicama)…

20190402_090156

Sve pokazuju istosmjerno – na mjesto gdje sjedi vaša školska knjižničarka.

Zapravo sam ih krivo usmjerila i zalijepila, a popravljanje bi zahtijevalo da krenem ispočetka sa svime pa budite zadovoljni lažnim ali simpatičnim objašnjenjem na ukazivanje na moj radni stol, ok? 🙂

 

Znamo da smo bojama dodijelili određena značenja, a što mislite o terapiji bojama tj. kromoterapiji? Koliko vjerujete u kristaloterapiju ili u aromaterapiju?

A vjerujete li u terapiju knjigom?

 

Svaki put kada se nasmijete ili rasplačete tijekom pisanja, čitanja ili slušanja – ta priča je na vas djelovala i ostavila nekakav dojam. Na isti način, knjige koje čitate ili koje slušate dok vam ih netko drugi čita, na vas mogu imati pozitivan (čak i ljekovit) učinak.

Hrvatska enciklopedija biblioterapiju definira kao liječenje mentalnih, emotivnih i socijalnih problema – upravo knjigom odnosno književnošću. Primjenjuju je knjižničari, učitelji, psiholozi, socijalni radnici itd., individualno ili u skupinama potpore. Biblioterapija je, dakle, čitalačka aktivnost kojom se nastoji ciljano identificirati čitatelja s likom u knjizi u svrhu sigurnog načina ispitivanja vlastitog ponašanja te pobuđivanja pozitivnih i zdravih emocija.

Vrlo često doživljavamo kao da se sve zapisano u knjigama zaista dogodilo (izuzev onih knjiga koje i jesu temeljene na istinitim događajima pa se navedeno podrazumijeva, no sada mislimo na beletristiku ili „lijepu književnost“, kako je inače zovemo).

Čitanje je (ali i pisanje) itekako terapeutsko sredstvo, poput razgovora s prijateljem kojemu se možemo povjeriti bez straha od osude ili odbacivanja. Mnogi ljudi priznaju kako su im određene knjige promijenile život – zbog toga što su velik izvor informacija i znanja o životu, često nam pomažu u svladavanju životnih poteškoća s kojima se susrećemo, a ponekad nas čak i upozore na one nadolazeće.

Razgovor o knjigama koje govore o „problemima učenika“ ne služi samo u svrhu poticanja na čitanje već i osvješćivanja učenika na pravovremeno reagiranje na probleme i traženje odgovarajuće (stručne) pomoći – a usto ne djeluje kao napad na osjetljive teme.

Prema knjigama koje učenici čitaju u slobodno vrijeme, možemo zamijetiti ne samo teme koje ih zanimaju nego i probleme s kojima se susreću. Čitanjem takvih knjiga i razgovorom o njima (a također i kroz stvaralačko pisanje), razmišljanje o problemima književnih likova nudi mogućnost rješavanja vlastitih te nastupa određeno olakšanje – pojašnjavanjem problematičnih situacija i smanjenjem emocionalne napetosti kroz poistovjećivanje s književnim likovima.

 

Meni pomaže, a vama?

Čudovišta u nama i oko nas – opet

Danas su učenici 1. razreda upoznali Slatkopapa i Tamotuka Zgubeka 🙂

Njihova učiteljica Mirjana Majdenić i školska knjižničarka su čitale naglas priču o čudovištu koje nas tjera da pretjerano konzumiramo slatke stvari i čudovištu zbog kojeg gubimo stvari kada nam najviše trebaju.

Sjedeći na dekicama u razredu, saznali smo da ih skoro sve napada Tamotuk Zgubek i o tome koje stvari najviše gube, ali smo saznali i da ih ne napada Slatkopap već Slanopap!

Sasvim slučajno smo saznali i da se više boje Čipoglava, čudovišta elektronskih igara…

Pomoću kolaž papira, uprizorili smo Slatkopapa i Tamotuka Zgubeka, nakon čega smo razgovarali o simboličnom značenju naših najdražih boja.

20190404_103518

Koja je vaša najdraža boja i što mislite o značenjima koja su dodijeljena bojama?

Eh da, zakasnila sam na sat likovnog i objasnila učenicima da se nisam zadržala u zbornici nego da me je napalo čudovište Vazdan Kasnek, iako nikad ne kasnim!

 

Tako je, još uvijek čitamo Kućna čudovišta Stanislava Marijanovića!

Neki učenici su zamijetili neobično prstenje na mojim prstima – tako je, tim prstenjem se borim protiv kućnih čudovišta u nama i oko nas!

Naravno da se šalim. Drugi put ću vam objasniti zašto riječi bole više od udaraca, ali i o tome kako sam se riješila straha od javnog nastupa i mucanja… Uživam u čitanju naglas, iako još uvijek ne volim čuti svoj glas na snimkama 🙂

Ukoliko niste imali prilike vidjeti kako je čitanje ovih slikovnica o kućnim čudovištima izgledalo s učenicima 3. razreda, kliknite ovdje.

I čuvajte se mog prstenja 🙂